Vatikan i Bratstvo sv. Pija X.: zašto prijeti nova ekskomunikacija?

U odnosima između Vatikana i Bratstva sv. Pija X. ponovno se otvara stara rana: pitanje biskupskih ređenja bez papinskog mandata. Ono što na prvi pogled može djelovati kao unutarnji spor oko crkvene procedure zapravo je mnogo ozbiljnije. U Katoličkoj crkvi biskup ne može biti zakonito zaređen bez papina odobrenja. Kada se to ipak dogodi, Crkva takav čin ne promatra samo kao neposluh, nego kao udar na vidljivo jedinstvo Crkve.

Zato je važna izjava kardinala Víctora Manuela Fernándeza, prefekta Dikasterija za nauk vjere. Vatikan je njome još jednom jasno poručio da bi najavljena biskupska ređenja Bratstva sv. Pija X. bez papinskog mandata predstavljala schizmatički čin i za sobom povukla najtežu crkvenu kaznu: ekskomunikaciju.

Drugim riječima, Rim je rekao: nitko više ne može tvrditi da nije znao što čini. Crkveno pravo, taj prekrasni labirint u kojem jedna rečenica zna imati težinu malog potresa, ovdje je iznenađujuće jasno.

Stari sukob koji nikada nije do kraja zacijelio

Da bi se razumjelo o čemu je riječ, treba se vratiti u 1988. godinu. Tada je nadbiskup Marcel Lefebvre, utemeljitelj Bratstva sv. Pija X., bez papinskog mandata zaredio četvoricu biskupa. Papa Ivan Pavao II. taj je čin u dokumentu Ecclesia Dei označio kao schizmatički. Lefebvre, njegov suposvetitelj biskup Antônio de Castro Mayer i četvorica novoimenovanih biskupa bili su ekskomunicirani.

Za Rim je stvar od tada jasna: biskupsko ređenje bez papina mandata nije tek disciplinski prekršaj. Ono zadire u samu strukturu crkvenoga zajedništva. Biskup nije privatni sakramentalni servis jedne skupine, nego član biskupskog kolegija koji je u zajedništvu s papom.

Bratstvo sv. Pija X., međutim, taj zaključak nikada nije prihvatilo. Ono tvrdi da ne želi raskol i da njegovi biskupi ne preuzimaju crkvenu jurisdikciju, odnosno vlast upravljanja. Prema njihovu tumačenju, njihovi su biskupi tu samo kako bi podjeljivali sakramente za koje je potreban biskup: krizmu, đakonska i svećenička ređenja, a sada i nova biskupska ređenja.

Na prvi pogled to može zvučati kao pravni argument. Za Vatikan, međutim, taj argument ne prolazi.

Zašto Vatikan ne prihvaća argument Bratstva?

Bratstvo sv. Pija X. pokušava reći: ne osnivamo paralelnu Crkvu, ne preuzimamo službenu vlast, ne želimo raskol, nego samo želimo sačuvati tradiciju i sakramentalni život. Problem je u tome što se u Katoličkoj crkvi biskupsko ređenje bez papinskog mandata ne može svesti na puku tehničku pomoć.

Crkveno pravo ne kaže da je zabranjeno samo ono biskupsko ređenje kojim netko preuzima vlast. Ono govori o biskupskom ređenju bez papinskog mandata kao takvom. A definicija raskola uključuje odbijanje podložnosti papi ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni.

Zato Vatikan ne prihvaća tvrdnju da schizmatički čin postoji samo onda kada novi biskup preuzima upravnu vlast. Za Rim je već samo svjesno i namjerno biskupsko ređenje protiv izričite papinske zabrane ozbiljan čin neposluha koji ugrožava crkveno zajedništvo.

I tu dolazimo do ključne točke Fernándezove izjave.

Nitko se više ne može pozivati na neznanje

U građanskom pravu postoji pojam koji bi se mogao prevesti kao postupanje „u lošoj vjeri“. To znači da se netko više ne može pozivati na neznanje, nesporazum ili dobru namjeru. Ako mu je jasno rečeno da je neko djelovanje nedopušteno, a on ga ipak učini, teško može naknadno tvrditi da nije znao.

Upravo to sada čini Vatikan. Fernándezova izjava nije samo teološka opomena. Ona je i pravno važan korak. Njome se Bratstvu sv. Pija X. unaprijed jasno poručuje: najavljena biskupska ređenja bez papinskog mandata smatrat će se schizmatičkim činom i za sobom će povući ekskomunikaciju.

Time se Bratstvu praktično oduzima mogućnost da poslije kaže kako je djelovalo u dobroj vjeri, u zabludi ili zbog nerazumijevanja posljedica. Rim je bio jasan. Posljedice su izrečene. Put natrag još postoji, ali pravne nejasnoće više nema.

Što je s tvrdnjom o „izvanrednom stanju“ u Crkvi?

Bratstvo sv. Pija X. od svojih početaka tvrdi da djeluje zbog izvanrednog stanja u Crkvi. Prema njihovu viđenju, kriza vjere, liturgije i nauka opravdava postojanje Bratstva i njegove poteze, pa i biskupska ređenja bez papinskog mandata.

To je središnji argument Bratstva: Crkva je, po njihovu mišljenju, u tako teškoj krizi da su izvanredni potezi nužni kako bi se sačuvala tradicija.

Vatikan taj argument nikada nije prihvatio. Nijedan papa od vremena Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje pa sve do danas nije priznao da postoji takvo izvanredno stanje koje bi opravdalo samovoljna biskupska ređenja.

Drugim riječima: Bratstvo tvrdi da je kriza toliko velika da opravdava iznimku. Rim odgovara da nikakva kriza ne može opravdati čin koji ranjava jedinstvo Crkve. Crkvena povijest, naravno, poznaje mnogo trenutaka u kojima su se svi pozivali na spas Crkve dok su je istodobno cijepali na komade. Ljudi su u tome kreativni, osobito kada misle da spašavaju Boga od njegove vlastite Crkve.

Ekskomunikacija nije samo kazna, nego znak prekida zajedništva

U ovom se slučaju često spominje ekskomunikacija. Važno je razumjeti da ekskomunikacija u Katoličkoj crkvi nije samo administrativna kazna. Ona je znak da je netko svojim činom teško narušio ili prekinuo crkveno zajedništvo.

Kod određenih teških prijestupa crkveno pravo poznaje takozvanu automatsku kaznu, odnosno kaznu koja nastupa samim činom. No u praksi stvari nisu uvijek jednostavne. Da bi se kazna mogla potvrditi, gleda se i odgovornost osobe: je li znala što čini, je li djelovala slobodno, je li bila u zabludi, je li postojala prisila ili stvarna nužda.

Zato je Fernándezova izjava važna. Ona unaprijed uklanja prostor za tvrdnju da Bratstvo nije znalo što Vatikan misli o najavljenim ređenjima. Ako unatoč jasnoj opomeni nastave svojim putem, bit će teško tvrditi da nije bilo svijesti, namjere ili odgovornosti.

Što se sada može očekivati?

Ako Bratstvo sv. Pija X. doista pristupi najavljenim biskupskim ređenjima bez papinskog mandata, vrlo je izgledno da će Vatikan formalno utvrditi nastup ekskomunikacije. U tradicionalističkim se krugovima već neko vrijeme govori da Dikasterij za nauk vjere priprema takav dekret. To ne bi bilo iznenađenje. Rimska administracija, za razliku od Duha Svetoga, voli imati papire spremne prije nego što se dogodi neizbježno.

Unatoč svemu, izjava Dikasterija za nauk vjere završava pozivom na obraćenje i molitvom da odgovorni u Bratstvu promijene odluku. To je važno. Rim ne zatvara vrata dijalogu, ali jasno postavlja granicu.

A granica je ova: katolička tradicija ne može se braniti protiv papinskog zajedništva. Može se raspravljati o liturgiji, nauku, reformama, krizi Crkve, sekularizaciji i svim ranama suvremenog katolicizma. Ali biskupsko ređenje bez papinskog mandata nije obična rasprava. To je čin s ozbiljnim posljedicama.

U tome je srž sukoba između Vatikana i Bratstva sv. Pija X. Bratstvo sebe vidi kao čuvara tradicije u vremenu crkvene krize. Vatikan ga, međutim, upozorava da se tradicija ne može čuvati neposluhom koji vodi prema raskolu.

I možda je upravo tu najdublja ironija cijele priče: u želji da sačuva Crkvu od modernih zastranjenja, Bratstvo riskira još jednom stati izvan punog zajedništva s Crkvom koju tvrdi da brani.