Teologija izbliza: Vlatka Linarić o sinodalnosti, ženama u Crkvi i teologiji koja mora disati s ljudima

U rubrici „Teologija izbliza“ petkom razgovaramo s teolozima i teologinjama o vjeri, mišljenju, kulturi i onome što ih ne pušta na miru. Ista pitanja otvaraju prostor različitim glasovima, iskustvima i pogledima na teologiju danas.

Rubrikom Teologija izbliza na portalu Točka zarez želimo otvoriti prostor za kratke razgovore s teolozima i teologinjama iz različitih crkvenih, akademskih i društvenih konteksta. Zanimaju nas pitanja koja ih profesionalno zaokupljaju, knjige kojima se vraćaju, biblijski tekstovi koji ih prate, ali i glazba, filmovi, strahovi, nade i mjesta koja su im važna.

Cilj ove rubrike nije ponuditi akademski intervju u užem smislu, nego približiti osobe koje se bave teologijom: njihov rad, duhovnost, intelektualne putove i pogled na svijet.

Današnja sugovornica u rubrici je Vlatka Linarić.

Vlatka Linarić je magistra teologije i doktorandica sociologije, s užim fokusom na sociologiju religije. Za vrijeme i nakon završenog filozofsko-teološkog studija u rodnom Zagrebu, svoj je teološki poziv punih 25 godina živjela „na terenu“ kroz pastoralni rad, evangelizaciju i novu evangelizaciju. Bogato međunarodno iskustvo stjecala je 12 godina u Njemačkoj (Köln i Berlin) kao pastoralna suradnica te u Austriji (Feldkirch) kao voditeljica župne zajednice.

U svom znanstvenom i istraživačkom radu trenutno se bavi aktualnim procesom Sinode o sinodalnosti. Kao pastoralna teologinja sa sociološkim uvidom, u svojim tekstovima spaja teološku dubinu, pogled na društvo i realnost svakodnevnog života. Vjeruje da teologija mora disati s ljudima i vremenom u kojem živimo, zbog čega teološke teme rado pretvara u pitke, vedre i poticajne priče bliske svakom čitatelju.

Koje je Vaše najdraže mjesto?

Moje najdraže mjesto je uvijek – uz more. Ako moram izdvojiti jedno specifično, to bi svakako bila Pula. Istra je općenito moje sretno mjesto, prostor u kojem se istinski osjećam „doma“, bez obzira na to koliko sam godina provela u velikim europskim metropolama.

Također, s godinama i bogatim životnim iskustvom na različitim adresama, naučila sam da je ona stara uzrečica potpuno točna – nije bitno gdje si, nego s kim si. Ljudi su ti koji nekom mjestu daju dušu i pretvaraju ga u dom. More i Istra u mom su životu tu da tom lijepom zajedništvu pruže savršenu kulisu.

Čime se trenutno bavite u svom teološkom, istraživačkom ili stručnom radu?

U svom teološkom istraživanju trenutno sam najviše posvećena procesu Sinode o sinodalnosti, s posebnim naglaskom na izuzetno važno pitanje uloge i pozicije žene u Crkvi.

Također, intenzivno se bavim evangelizacijom i suvremenim pastoralnim praksama – odnosno pitanjem kako navještati i živjeti vjeru u današnjem, izuzetno pluralističkom društvu.

Sve te teološke teme ne promatram izolirano, već ih nastojim čvrsto povezati s doprinosima sociologije. Zanimljivo mi je istraživanje kako se ti crkveni procesi i unutarnje transformacije odražavaju na širu društvenu stvarnost, ali i kako društvene promjene oblikuju samu Crkvu danas.

Koje Vas teološko pitanje trenutačno najviše zaokuplja?

Kao praktičnoj teologinji, područje mi je oduvijek bila pastoralna praksa – dakle teologija na terenu. U tom kontekstu, trenutačno me najviše zaokuplja pitanje prepoznavanja i razvijanja karizmi i talenata, posebno kod djece i mladih, te redefiniranje onoga što uopće smatramo „duhovnim zvanjem“.

Dugogodišnje iskustvo rada s ljudima pokazalo mi je da Bog ljude često poziva – ne samo na služenje nego i na službe koje unutar Crkve još uvijek nisu službeno prepoznate ni definirane.

Činjenica je da Bog svima daje talente i karizme i da ne postoji osoba bez njih. Bilo bi dragocijeno kada bismo ih znali prepoznati i uvažiti jer su svi ti darovi dani ne samo za osobnu izgradnju, nego i za dobrobit zajednice, opće Crkve i Kraljevstva nebeskog. Kako bi to postigla, Crkva se danas mora osloboditi uskogrudnosti i starih stereotipa.

Ovdje moram citirati Gerharda Lohfinka, profesora Novog zavjeta koji je predavao u Tübingenu, koji kaže: „Bog ne djeluje svugdje, nego na konkretnom mjestu. On ne djeluje u bilo koje vrijeme, nego u određenom času. On ne djeluje kroz bilo koga, nego kroz ljude koje sam izabire. Ako to ne shvatimo, u našim danima neće biti obnove Crkve.“

Bog odabire ljude, a službena Crkva u tom smislu treba biti – kao što je papa Lav XIV. naglasio u svom obraćanju novim ređenicima u bazilici sv. Petra – kanal, a ne filter.

Živimo u vremenima lomova, čišćenja i nekih potpuno novih početaka. Na to ne bismo trebali gledati sa strahom, nego kao na nadu i znak Božje ljubavi koja od nas ne odustaje i uvijek sve čini novo. Kroz povijest smo svi povezani i svaki trud pojedinca ili grupe ide prema istom cilju. Istinski napredak nije puko dokidanje starog – jer valja staro – ali svjesni smo i da novo vino ide u nove mješine!

Što je, po Vašem mišljenju, najhitnije teološko pitanje našeg vremena?

Najbitnije teološko pitanje našeg vremena jest temeljito preispitivanje i podsjećanje na samu ulogu Crkve. Moramo si iskreno postaviti ona najosnovnija pitanja: Zašto mi kao Crkva uopće postojimo u ovome svijetu i kamo točno idemo?

U vremenu dubokih društvenih podjela, prva i najvažnija zadaća Crkve je donijeti pomirenje – biti most, a ne zid. Međutim, da bismo to mogli, moramo se iznutra reorganizirati i drugačije postaviti. Crkva današnjice ne smije biti panično usmjerena na očuvanje vlastitih struktura i bavljenje samom sobom. Hitnost leži u povratku njezinoj izvornoj, koncilskoj i sinodalnoj naravi: da bude zajednica koja sluša, koja prepoznaje znakove vremena i koja hodi zajedno s ljudima, a ne u raskoraku ili kontra njih.

Najhitnije je, dakle, teologiju i pastoral maknuti s razine teorije i administracije te ih postaviti tamo gdje pripadaju – u službu čovjeka i navještaja nade u svijetu koji je gladan smisla. I to u onom obliku koji je primjeren današnjem društvu i današnjem čovjeku.

Koja Vas biblijska rečenica, scena ili knjiga posebno prati?

Jako je puno biblijskih događaja, citata i osoba koji me prate kroz život. Istinski volim čitati Božju riječ – ona je za mene uvijek bila i ostala nepresušan izvor života, kako u najtežim, tako i u onim najljepšim trenucima. Kamo god krenem, sa sobom nosim jedno malo katoličko pastoralno izdanje Biblije (CCB), izdano na Filipinima na engleskom jeziku, koje me vjerno prati na svim mojim životnim i međunarodnim adresama.

Da Biblije nema, iskreno ne znam što bi me vodilo kroz život. Ona je za mene, u najpozitivnijem smislu, nalik na „upute za upotrebu i sastavljanje“ ovog našeg ljudskog postojanja. Unutra je opisano apsolutno sve – od svakodnevnih životnih recepata do uputa za spašavanje iz naizgled bezizlaznih situacija. I što duže živim, to više osjećam kako me ta Biblioteka u potpunosti prožima.

Koja Vam je molitva posebno pri srcu?

Moja najdraža i stalna molitva je ona najjednostavnija, a ujedno i najdublja: „Isuse, uzdam se u Tebe.“

Uz nju, ono što najčešće – gotovo refleksivno – izgovorim po nekoliko puta dnevno, svakoga dana, u različitim situacijama jest onaj iskreni, kratki vapaj: „Bože, pomozi!“, ali i onaj: „Hvala ti, Bože!“

Kroz godine pastoralnog rada i suočavanja sa životnim izazovima shvatila sam da nam u svakodnevici nisu uvijek potrebne duge i komplicirane molitvene forme. Ponekad su upravo te kratke, strijelovite molitve, izrečene u potpunom povjerenju, najsnažniji izraz žive vjere i povezanosti s Bogom.

S kojom biste osobom iz sadašnjosti ili povijesti rado razgovarali? O čemu?

Iako bi se od mene kao teologinje i buduće sociologinje religije možda očekivalo da izaberem neku veliku povijesnu ličnost ili mislioca, moj je odgovor puno jednostavniji i osobniji.

Voljela bih se susresti sa svojim tatom i mamom. Već sam jako dugo bez njih, a nedostaju mi jednako kao i prvog dana. Htjela bih da se dobro izgrlimo, izljubimo, da zajedno nešto lijepo skuhamo i razgovaramo onako kako smo uvijek znali razgovarati.

Da mogu birati, na cijelome svijetu opet bih odabrala njih za roditelje. Kao najmlađa i tatina mezimica, odrasla sam u ljubavi i sve što danas jesam i imam, dugujem njima. Prije nego što smo se rastali, rekli su mi da su ponosni na mene. Danas bih ja to silno željela reći njima – da sam beskrajno ponosna na njih i sretna što su mi bili roditelji. To je jedini razgovor za kojim moje srce istinski čezne.

Kojeg ateista, agnostika ili kritičara religije posebno cijenite? Zašto?

Iskreno, ljude rijetko promatram kroz te etikete, osim ako se oni sami tako ne deklariraju. No, što se tiče kritičara religije – njih izrazito volim! Zapravo, u tu bih kategoriju opušteno mogla uvrstiti i samu sebe: kao ljubiteljicu Boga i kritičarku religije.

Tijekom života i rada u Njemačkoj dublje sam se susrela s Frankfurtskom školom i njezinom kritičkom teorijom, čija sam i danas velika obožavateljica. U tom bih kontekstu posebno izdvojila Ericha Fromma i Jürgena Habermasa. Cijenim autore koji nas tjeraju na razmišljanje, koji skidaju maske s površne religioznosti i pomažu nam da pročistimo vlastitu vjeru od iluzija, ali i da prihvatimo vlastitu psihu i njezinu kompleksnost. Dobra, argumentirana kritika zapravo je najbolji prijatelj zdrave teologije.

Tko je Vaš teološki uzor ili važan intelektualni suputnik?

Moj teološki uzor je papa Franjo. On me je svojim jednostavnim, neposrednim i nadasve ljudskim pristupom na neki način ozdravio. Kroz njegove po(r)uke, ono što je u mom teološkom promišljanju dotad možda bilo strogo teoretsko i „muško“, dobilo je topliju, suosjećajniju i „ženstvenu“ dimenziju. Sva znanja koja sam kao teologinja godinama reproducirala, s njim sam počela istinski živjeti, iskustveno i jezično oblikovati te prenositi ljudima.

S druge strane, moj važan intelektualni suputnik definitivno je moj otac. Dan-danas u glavi čujem njegove savjete i sve čemu me poučio. Već kao djevojčicu podučavao me je filozofiji, književnosti i umjetnosti, a dokle god je bio živ, zajedno smo diskutirali o svim aktualnim temama i novostima u znanosti. Naučio me je kritičkom mišljenju i donošenju vlastitih stavova te smo se nerijetko našli na „suprotnim stranama“. Gledajući njega kako bez straha i s potpunim integritetom djeluje na političkom i pravnom polju u oblikovanju demokracije, potpuno okrenut ljudima i njihovim potrebama, razvila sam snažan osjećaj za pravednost i poštenje. Usadio je u mene duboku etičnost prema radu i u odnosima s drugima. Promatranje svih progona koje je prošao, preživio i na kraju pobijedio, usadilo je u mene trajan osjećaj da dobro uvijek ima zadnju riječ.

Tu moram naglasiti i da je bračni odnos mojih roditelja, koji je počivao na ravnopravnosti, oblikovao ne samo mene kao osobu, nego i moje teološko i znanstveno promišljanje.

Koje teološko djelo trenutačno čitate ili mu se često vraćate?

Zbog rada na doktoratu, trenutačno sam uronjena u ekleziološke i koncilske teme. Najčešće čitam i konzultiram djela Yvesa Congara i Massima Faggiolija. Uz njih se uvijek rado vraćam i Željku Mardešiću, koji, premda sociolog religije, nudi izvanredne, duboke uvide u stvarnost vjere na našim prostorima, a koji se lako mogu preslikati i na opću Crkvu.

Koju neteološku knjigu trenutno čitate?

Kod mene je uvijek otvoreno nekoliko knjiga istodobno, kako na stolu, tako i na radnoj površini računala. Trenutačno sam u prilično raznolikom i uzbudljivom krugu tema: bavim se Leibnizovom matematikom i filozofijom, literaturom iz kvantne fizike, ali i kliničkom psihologijom.

Uz knjige, redovito pratim stručne intervjue i podcaste jer me nove spoznaje uvijek iznova iskreno vesele. Kada me neka tematika obuzme, u stanju sam uz knjigu provesti gotovo cijeli dan. Ovisno o tekstu, to dugotrajno čitanje za mene zna biti i svojevrsna pokora, ali i duboka meditacija.

Koji su Vas film, koncert ili kazališna predstava u posljednje vrijeme dotaknuli?

Posljednji koncert koji me istinski oduševio bio je na Zagreb Classicu, na Tomislavcu pod vedrim nebom – atmosfera je bila fenomenalna, a spoj Bacha s jazz varijacijama zvučao je magično.

Kazališta i muzeji su inače moja „sretna mjesta“. Kako mi prijateljica pleše kao solistica u HNK-u, kada sam u prilici, obavezno odlazim na baletne predstave koje me redovito toliko dirnu da mi nerijetko zasuze oči; ta sinergija pokreta, boja i glazbe na mene djeluje katarzično.

Što se tiče filma, velika sam filmofilka, iako priznajem da u posljednje vrijeme rjeđe stignem popratiti novitete. Nedavno sam ponovno pogledala Interstellar, jedan od mojih omiljenih filmova. Iskreno, velika sam ljubiteljica znanstvene fantastike; odrasla sam uz Zvjezdane staze i Ratove zvijezda, pa me ti svjetovi i danas fasciniraju svojom vizijom budućnosti i ljudskog traganja za smislom.

Koju glazbu rado slušate?

Moj glazbeni ukus je prilično eklektičan. Rado slušam klasičnu glazbu i jazz, ali u duši sam rokerica, pa itekako volim pustiti dobar rock ili energični punk-rock. Uz sve to, jako volim i house glazbu. Zapravo, općenito volim eksperimentiranje u glazbi, spajanje naizgled nespojivih žanrova i traženje novih ritmova. Glazbu doživljavam kao slobodu, pa joj tako i pristupam – slušam ono što mi odgovara, ovisno o raspoloženju i trenutku u kojem se nalazim.

Koji Vam je crkveni prostor ili koja sakralna građevina posebno važna?

Općenito govoreći, nisam velika ljubiteljica građevina – u onom najpraktičnijem smislu, one mi služe obično tek da se sklonim od vremenskih nepogoda i sigurno zaspim. Puno više volim prirodu i otvorene prostore pod vedrim nebom. Ipak, na putovanjima rado obilazim sakralnu arhitekturu i iskreno se divim ljudskom geniju koji je sposoban stvoriti takva čuda.

U tom kontekstu, dvije su građevine na mene ostavile neizbrisiv trag. Prva je fascinantna Sagrada Família u Barceloni, koja me je ostavila bez daha svojom genijalnošću. Druga, još važnija na osobnoj razini, jest crkva u samostanu Monte Cassino u Italiji, gdje sam doživjela jedno iznimno intenzivno mistično iskustvo. Zato, ako moram birati, upravo te dvije sakralne građevine imaju sasvim posebno mjesto u mom sjećanju.

Čega se bojite, čemu se radujete i koju biste misao ostavili čitateljima?

Ne bojim se. Brinem se i ljutim se, ali se ne bojim. Shvatila sam da je strah zapravo skup različitih podražaja koji zna stvoriti nerealnu sliku situacije i bespotrebnu, unaprijed proživljenu brigu. Bitno je uvijek zadržati mir i fokus. Danas više ne bježimo pred lavovima ili gusarima; opasnosti su drugačije i egzistencija se obično brani diplomatskim putevima, a to zahtijeva strpljenje i mir.

Radujem se budućim vremenima jer znam da će se Kraljevstvo nebesko u potpunosti ostvariti. Radujem se kada mi se vrati nada u teškim trenucima i kada uspijem ustrajati u danima, mjesecima, pa i godinama kušnje.

Čitateljima bih poručila da ne skreću pogled s vjernog Boga. Život je težak, zahtjevan i naporan. Šaka suza, vrića smija – a nekada se čini i obrnuto. Bog je svakoga od nas htio i On najbolje zna kako nam je. Nekada nestane i nade i vjere, a nekada osjetimo da više ne možemo ni voljeti. Ali i tada treba samo gledati u Boga i ponavljati: „Vjerujem i kad kažem: ‘Nesretan sam veoma!’“ Jer sve prolazi – i dobro i loše. Postoje određene sezone života koje jednostavno valja ustrajno preživjeti, a na kraju ćemo vidjeti koji je bio smisao svega toga.

Svi smo voljeni. Svaki i svaka od nas ljubljeni su upravo onakvi kakvi jesu. Htjela bih da svi to zapamtimo i da živimo dostojanstveno bez obzira na životne okolnosti.

Hrabro uzmite život u svoje ruke i budite djelatni članovi zajednice, bez straha i s vjerom da upravo vi možete biti promjena koju želite vidjeti u društvu. Kada znamo tko stoji iza nas, tko nas ljubi cijelim bićem i tko želi da nam bude dobro, onda imamo i snage mijenjati svijet na bolje.

Život je težak, ali Bog je vjeran!