Koliko javna smije biti religija?

U Hrvatskoj, gdje se vjera često podrazumijeva, pitanje koliko religija smije biti javna postaje sve aktualnije – osobito u društvu koje se sve više mijenja iznutra.

U mnogim zapadnoeuropskim društvima, poput Njemačke, javna prisutnost religije sve češće postaje povod za rasprave. Križevi u školama, zabrane vjerskih simbola ili procesije kroz javni prostor nerijetko otvaraju dublja pitanja o balansu između tradicije i suvremenog, sekularnog društva.

No kako to izgleda iz hrvatske perspektive?

Za razliku od svoje zapadnoeuropske susjede, Hrvatska je i dalje društvo u kojem je religija – prije svega katoličanstvo – duboko utkano u svakodnevicu. Križevi u učionicama, blagoslovi javnih ustanova i procesije poput Tijelova doživljavaju se kao nešto posve prirodno, gotovo neupitno. Mnogima su ti simboli odraz identiteta, baštine i povijesti naroda koji je kroz stoljeća opstajao često upravo zahvaljujući vjeri.

Istovremeno, i u Hrvatskoj se – osobito među mlađima i urbanim stanovništvom – osjeća sve veća distanca prema institucionalnoj religiji. Sve je više onih koji propituju ulogu vjere u javnom prostoru, zagovarajući veću sekularnost države i poštovanje pluralizma. Ipak, u usporedbi sa zapadnim društvima, kod nas je još teško zamisliti zabranu vjerskih simbola ili procesija, a javno iskazivanje vjere uglavnom se smatra legitimnim izrazom slobode.

Blagdan Tijelova, koji se obilježava procesijama kroz središta gradova i sela, možda najbolje simbolizira hrvatski odnos prema javnoj religiji. Za jedne je to svjedočanstvo žive tradicije; za druge anakronizam. No ono što je sigurno – religija je i dalje javna stvar.

Važno je, međutim, ne zaboraviti ni one koji ne pripadaju većinskoj zajednici: pravoslavne i protestantske kršćane, muslimane, agnostike i ateiste. Pitanje javne prisutnosti vjere ne odnosi se samo na većinu, već i na to osjećaju li se svi jednako slobodnima i vidljivima u javnom prostoru.

Zato pitanje „koliko javna smije biti religija“ u Hrvatskoj ne bi trebalo biti povod za sukob, već poziv na dijalog. Izazov pred nama nije kako istisnuti religiju iz javnog prostora, nego kako oblikovati društvo u kojem tradicija ne guši različitost, a sekularnost ne briše naslijeđe. Jer istinska sloboda postoji tek kad svi – vjernici i nevjernici – mogu pronaći svoje mjesto pod istim javnim nebom.