Jeruzalemski mozaik se raspada

Tko u Jeruzalemu živi već osam godina, upozna taj grad u svim njegovim licima: njegovu ljepotu, njegove napetosti i njegovu krhkost. No posljednjih mjeseci klima za kršćansku manjinu dramatično se promijenila. Jeruzalem, srce triju svjetskih religija, pretvara se u mjesto u kojem se vjerski fanatizam državnom šutnjom tolerira, ako se već i ne potiče.

Znakovi brutalizacije susreću nas svakodnevno. To su prezrivi napadi pljuvanjem na svećenike, redovnike i redovnice, koji odavno više nisu rubna pojava. Ono što se sa službene strane često otpisivalo kao čin „duševno poremećenih osoba“, pod aktualnom desno-religijskom vladom postalo je gotovo normalizirano. Kamere su zabilježile kako jedan religiozni doseljenik brutalno gura katoličku redovnicu na tlo i udara je nogom. Ta se snimka duboko urezala u pamćenje kršćana.

Ta agresija, međutim, nije izolirani problem radikalnih pojedinaca. Atmosferu truje politika maksimalne provokacije. Itamar Ben-Gvir, ministar nacionalne sigurnosti, djeluje kao dodatno potpaljuje vatru. Internetom je kružila fotografija torte za njegov 50. rođendan: bila je ukrašena zlatnom omčom za vješanje i rečenicom: „Ponekad se snovi ostvaruju.“ Bio je to ciničan mig prema nedavno usvojenom zakonu o smrtnoj kazni, koji bi u stvarnosti trebao pogađati gotovo isključivo Palestince. Kada jedan ministar slavi smrt kao rođendansku želju, moralnu brutalizaciju društva teško je više zaustaviti.

Vidjeli smo i videosnimke izraelskih vojnika u južnom Libanonu kako maljem razbijaju Kristov kip. U samom Jeruzalemu zabrana pristupa Bazilici Svetoga groba za latinskoga patrijarha, zbog masivnih policijskih blokada i birokratskih šikana, pretvara se u poniženje.

Ovdje je riječ o postupnom potiskivanju zajednice koja je već dvije tisuće godina dio ovoga grada. Pa ipak, postoje i zrake svjetla: izraelske organizacije poput Tag Meira, „Donositelja svjetla“, ili Rabbis for Human Rights, „Rabina za ljudska prava“, imaju hrabrosti ići protiv struje. Svojim solidarnim posjetom nakon napada na redovnicu podsjetili su da se sukob ne vodi između religija, nego između onih koji traže mir i „huligana religije“.

No njihove toliko potrebne riječi, nažalost, podsjećaju na pokušaj gašenja šumskog požara čašom vode, jer agresija ima zaštitu s najviše političke razine. Ono što danas pogađa kršćane, u stvarnosti je usmjereno protiv svakog oblika različitosti. Pod pritiskom su svi koji se ne uklapaju u uski nacionalno-religijski svjetonazor ekstremista: reformirani Židovi, sekularni Izraelci, lijevi aktivisti i druge manjine.

Kao netko tko voli ovaj grad i u njemu već osam godina živi svoju svakodnevicu, s užasom promatram polagani egzodus kršćana. Jeruzalem za sebe tvrdi da je mozaik svjetskih religija. Ali mozaik se raspada kada jedna strana počne sustavno izbijati njegove druge kamenčiće. Ako se kršćansko religijsko nasljeđe počne doživljavati samo kao meta, Jeruzalem gubi svoje lice. Međunarodna zajednica više ne smije odvraćati pogled.

Tko misli da se kršćanstvo može ispljunuti iz jeruzalemskih ulica, a da se pritom konačno ne uništi duša toga grada, silno se vara. Grad koji žrtvuje svoju različitost na kraju gubi samoga sebe.

Stephan Wahl je svećenik, pastoralni djelatnik i autor. Od 2018. živi u Jeruzalemu.