Marijin Magnificat: pjesma koja ruši moćnike i podiže ponižene

Je li Marija bila samo poslušna službenica? Teologinja Martina Jung u marijanskom mjesecu svibnju otkriva oslobađajući i prevratnički potencijal Marije i njezina hvalospjeva.

Što se to događa s našim svijetom? Ono što se još jučer činilo društvenim konsenzusom danas se raspada između frontova za koje smo mislili da su davno ostale iza nas. Mladi se pitaju na što se još mogu osloniti i u kakvu budućnost zapravo odrastaju.

Možda bi upravo marijanski mjesec svibanj mogao biti prigoda da, usred sve glasnijeg i prijetećeg tutnjanja moćnika, riječ damo jednoj ženi. Ženi od koje je sačuvano vrlo malo riječi, što je gotovo začudno kada se zna koliko je njezina uloga važna za povijest svijeta. Ali možda je već u toj šutnji prvi trag.

Poslušajmo, dakle, tu tihu ženu koja u odlučujućem trenutku najprije sluša. Ono sljedeće što od nje čujemo nije pokornost, nego pitanje. Važno pitanje. A nakon što je odgovor uvjeri, izgovara rečenicu koja će promijeniti svijet: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“

Taj prizor navještenja u Lukinu evanđelju poznajemo kao „Marijino da“. Zanimljivo: kao da ju je anđeo nešto pitao. Kao da je imala izbor. Sama pripovijest to ne kaže izravno, a ipak smo sigurni da joj je Bog ostavio slobodu. Mogla je i odbiti. No Bog ne bi bio Bog kada ne bi izabrao osobu za koju zna da je spremna na to „da“.

Upravo je zato predaja o Marijinu pristanku važna za našu vjeru. Ona znači da Marija nije pasivna posuda za samovolju nekoga antičkog božanstva. Svojim „da“ ona postaje aktivna sudionica Božjega djelovanja. A Bog koji se ovdje objavljuje nije Bog koji u čovjeku vidi igračku ili biće bez volje, nego slobodnoga i poštovanoga sugovornika.

Marijino „da“ nije pasivnost

Marija toga Boga prepoznaje u razgovoru s anđelom. Ona ga priznaje svojim pristankom: ja sam ona koju ti u meni vidiš, Bože. Spremna sam. Vjerujem onome što sam čula i pristajem na sve što će iz toga proizići.

I toliko je ispunjena tom spoznajom Boga koju nosi u sebi da s njom odlazi jedinoj osobi koja je može razumjeti. Anđeo joj je, naime, otkrio da nije sama: njezina rođakinja Elizabeta doživjela je nešto slično. Tako dolazi do susreta dviju trudnih žena, čiji će razgovor oblikovati kršćansku molitvu sve do danas. Iz Elizabetina pozdrava nastala je Zdravo Marijo, a Marijin usklik radosti, Magnificat, postao je svakodnevni dio časoslova.

Magnificat je izrazito samosvjesno svjedočanstvo vjere. Kao hvalospjev stoji u tradiciji psalama i preuzima motive zahvalne pjesme nakon izbavljenja iz velike nevolje. Ali način na koji su ti motivi odabrani i povezani čini ga posebnim.

Posebno se ističu riječi: „Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo.“ Egzegeza ovdje upućuje na sličan usklik iz Knjige Postanka. Lea nakon rođenja Ašera kliče: „Blago meni! Žene će me zvati blaženom.“ No razlika je presudna. Lein usklik ostaje unutar obiteljskog nadmetanja. Marijin se otvara svim naraštajima.

Mariju neće zvati blaženom zbog neke vješte strategije ni zbog velikog djela koje je sama izvela. Zvat će je blaženom zbog velikoga djela koje Bog čini u njoj i preko nje. Ona može izreći vlastitu blaženost jer je svojim pristankom otvorila vrata Božjem kraljevstvu među ljudima. Ništa manje od toga.

Magnificat kao odgovor moćnicima

„Veliča duša moja Gospodina…“ Možda je upravo taj radosni hvalospjev pravi odgovor na buku moćnika našega vremena. On slavi Gospodina koji je uvijek veći, moćniji i stvarniji od onih koji sebe smatraju najvećima, najutjecajnijima i najmoćnijima. To je zastrašujuće za sve koji vlastitu moć smatraju konačnom. Jer Marijin Bog relativizira svaku ljudsku vlast.

Možda upravo zato lice pape koji se tiho smiješi može toliko izluđivati političke moćnike. Je li to samo blag osmijeh ili mudro, znalačko lice čovjeka koji u sebi pjeva: „Veliča duša moja Gospodina i kliče duh moj u Bogu, mome Spasitelju“? Kada je Bog mjerilo, tada se i prijetnje moćnih mogu susresti s tihim osmijehom.

No najvažnije je ovo: za takav stav nitko ne mora postati papa. Naprotiv, svijetu bi dobro došlo da kršćanke i kršćani, u svim zemljama i društvima, usvoje tu slobodu Magnificata, to samopouzdanje mlade trudne žene Marije. Samopouzdanje koje izvire iz spoznaje da Bog ne šalje kraljeve, predsjednike ni ratnike da uspostave njegovo kraljevstvo, nego posve običnu, jednostavnu ženu.

„Klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje.“ Marija, trudna žena, ne pjeva nam tu pjesmu kao uspavanku, nego kao poziv na buđenje: ne bojte se ovoga svijeta. Ne bojte se ni kada moćnici svoju moć vrše okrutno. Ne bojte se ni kada nepravda vapi do neba.

Jer „silna djela učini mišicom svojom“. Bog ne ruši moćnike tako što manipulira izborima ili šalje munju na vladare. Njegova silna djela događaju se po onima koji mu vjeruju. Po svakoj osobi koja, ispunjena evanđeljem, ostaje vjerna ljubavi prema bližnjemu, čak i onda kada bi mržnja mogla imati političku većinu.

Marija nije pjevala iz udobnosti

Marija je živjela u vremenu i društvu u kojemu je bilo mnogo razloga za prigovor. Vlast je bila omražena, društvo podijeljeno, političke i religijske skupine međusobno su se sukobljavale, a napetosti su stalno tinjale. I onda još carska uredba o popisu stanovništva prisiljava mladu trudnu ženu da krene na naporno putovanje.

Marija je doista mogla proklinjati vlast. Ubrzo nakon poroda morala je s novorođenčetom bježati u tuđinu kako bi ga spasila od ubilačke samovolje lokalnog vladara. Na kraju će stajati pod križem na kojemu njezino dijete umire kao nepravedno osuđeni zločinac.

Mogli su nam biti predani i bijesni Marijini govori, možda čak i snažna kletva protiv zla, nepravde i onih koji su njezinu sinu učinili ono najgore. Ali predan nam je ovaj hvalospjev. I to zato što je mnogo snažniji od svake kletve.

Magnificat pogađa zlo u samo središte svojim optimizmom i samosvjesnom radošću. U njegovoj se jezgri krije prevratnička poruka: ne bojim se. Jer Bog koji gleda na moju neznatnost gradi kraljevstvo u kojemu umišljeni moćnici padaju s prijestolja, gladni se obasipaju dobrima, a bogati odlaze prazni.

Vjera koja ulazi u društvo

U riječima pape koji se ovih dana tiho smiješi ta poruka zvuči ovako: vjera ne odvaja duhovno od društvenoga, nego kršćaninu daje snagu da bude u odnosu sa svijetom i odgovori na potrebe drugih, osobito najslabijih. Za spasenje zajednice nisu dovoljni izolirani napori pojedinaca. Potrebna je zajednička odluka da se duhovna i etička dimenzija evanđelja unese u srce institucija i društvenih struktura, kako bi one postale oruđa općega dobra, a ne pozornice sukoba, sebičnih interesa ili jalovih borbi.

U tome je snaga Marijina Magnificata. On nije pobožna dekoracija svibnja, nego pjesma vjere koja vidi dalje od trenutnih moćnika. On nije bijeg od svijeta, nego najdublji oblik otpora svijetu koji misli da vlast, novac i nasilje imaju posljednju riječ.

Marija nije samo poslušna službenica. Ona je žena koja je čula Boga, postavila pitanje, pristala slobodno i zapjevala pjesmu koja se ne uklapa ni u jedan poredak moći. Zato Magnificat ostaje opasan tekst. Opasan za sve koji sjede previsoko. I oslobađajući za sve koji su predugo stajali prenisko.

Martina Jung / CiG