Papa, Bliski Istok i šutnja koja traje

Papa Lav XIV. uputio je apel svijetu: zaustavite rat prije nego što postane ponor bez povratka. Riječi su to koje zvuče duboko i iskreno, ali istodobno kao da odzvanjaju u prazninu. Jer, tko danas zapravo sluša ovakve pozive? I još važnije, tko se po njima ravna?

Dok se na Bliskom istoku svakodnevno broje mrtvi, dok djeca u Gazi spavaju pod ruševinama, svijet nastavlja po svom. Političari održavaju konferencije, diplomati sastanče, vojske se pripremaju. Papa govori o odgovornosti i razumu, ali oružje ne mari za razum, a odgovornost se prečesto prebacuje s jednih na druge.

„Rat ne rješava probleme, on ih produbljuje“, rekao je Papa. No živimo u vremenu u kojem rat više nije iznimka – on postaje navika. Svijet se ponaša kao da ne zna drugačije. Kao da ne zna stati.

Papa spominje majke koje tuguju, djecu koja se boje, budućnost koja je ukradena. To nisu metafore. To je stvarnost, samo ne na Zapadu. Stvarnost koja se događa upravo sada, dok se mi možda spremamo na ručak ili skrolamo po telefonu.

A onda, u drugom dijelu poruke, Papa podsjeća na Tijelovo – blagdan darivanja i zajedništva. Govori o ljepoti dijeljenja, o tome koliko jedan mali poklon može učiniti razliku. Lijepa slika. Ali teško se oteti dojmu da te riječi zvuče gotovo bolno, jer, što znači dar u svijetu gdje milijuni nemaju ni osnovno? Gdje djeca nemaju ni kruh?

Ipak, možda baš u toj pukotini između liturgijske slike i stvarnog svijeta – leži istina. Crkva ne može promijeniti sve. Ali može podsjećati. Može biti glas koji se ne miri s ravnodušnošću. Koji ne šuti. Koji ne pristaje na to da je rat „normalno stanje“.

Jer, ako i Papa zašuti, tko će govoriti?