Evanđelje, cappuccino i kakao u prahu

U svijetu gdje se religioznost često pretvara u ukras ili naviku, Isusovo evanđelje i dalje gori ognjem koji razdvaja i spašava.

Profesor sociologije, moj povremeni sparing partner i deklarirani ateist, često zna izazvati zanimljive rasprave. Uvjeren sam da je njegov ateizam, barem dijelom, reakcija na turbofolk-teizam našeg društva odnosno na religiju svedenu na kulturni rekviziti, moralni ukras ili mitološki folklor. Iako se, poučen Arhimedom, trudim ne zadirati previše u njegove krugove, nerijetko završimo u žestokim raspravama.

Nedavno je komentirao situaciju u Hrvatskoj, ali njegova metafora lako se može primijeniti na čitav Zapad: “Ako ovako nastavite, kršćani više neće biti ni mliječna pjena na cappuccinu, nego samo onaj kakao u prahu što ostane kad pjena ishlapi.”

I dobro me zamislio.

Sinoć sam naletio na rečenicu iz nekanonskog Evanđelja po Tomi: “Isus reče: tko mi je blizu, blizu je ognju. Tko mi je daleko, daleko je Kraljevstvu Božjem.”

Jer današnje evanđelje, ono iz kanona, doista donosi oganj. Isus, o kojem u sebi često njegujemo svetu sličicu pitomosti i umirujuće prisutnosti, ovdje govori drukčije: želi baciti oganj na zemlju. I želi da sve već sada gori. Njegova strast nosi razdor, sukob, pa čak i prijepore među najbližima. To nije metafora za svijeću. Nije to pastoralna toplina. To je žar koji razdvaja, koji boli. Oganj koji traži preobrazbu, a ne samo utjehu.

Religioznost koja se u našem društvu nudi kao kulturni kod, običaj ili znak identiteta, uglavnom je mlaka. Prečesto dekoracija. Trag navike. Obojeni kakao u prahu, lako zaboravljen. Nismo ni potrebni, ni nezamjenjivi. Cappuccino može proći i bez nas.

Kada religija postane dekoracija

U svijetu u kojem živimo nema ni političkog ni osobnog mira. Bitke za dostojanstvo, pravo na život i smisao svakodnevno se vode. Ljudi, ali i ostala Božja stvorenja, bivaju iskorišteni, prešućeni, zapostavljeni. A vjera bez vatre u takvom svijetu ne pomaže. Ne izaziva. Ne provocira. Ne spašava.

U središtu evanđelja je vatra Kraljevstva Božjega. Ne u nekoj budućnosti, nego ovdje i sada. Ne kao sentimentalna utjeha, nego kao konkretna stvarnost. Kad onima bez glasa dajemo kruh i dostojanstvo, kad donosimo mir u podijeljeni svijet, tada ne govorimo o Kraljevstvu. Mi ga tada stvaramo.

Isus utjelovljuje tu Božju volju: kad blaženima naziva mirotvorce, kad pristupa slomljenima i ostavljenima, kad podiže pognute i pokazuje da je zakon stvoren radi čovjeka, a ne obratno.

Kroz svoju dugu povijest, kršćani su ostajali najvjerniji sebi kad nisu izdali oganj evanđelja. Kad karitativna praksa nije bila usputna, nego temeljna. Kad nisu služili moći, nego ranjivima. Kad su vjerovali da povijest ima smisao, ali i konačan sud. Kad su znali da nas ne spašava teorija, nego praksa. Ne riječ, nego život. Ne tekst, nego tijelo. Ne ideja, nego utjelovljenje.

Oganj koji razdvaja i spašava

A danas? Jesmo li još blizu ognju ili smo postali samo topla sjena njegovih tragova?

Vrijeme je da se zapitamo: što u našem svakodnevnom kršćanstvu još nosi iskru evanđelja, a što je već odavno pepeo? To pitanje nije teško, ali je obvezujuće. Čini mi se da bez njega ne možemo dalje. Rekviziti ne mijenjaju svijet. Samo mu se priklanjaju.

Ako nas još nešto može voditi kroz ovaj nespokojni svijet, onda je to povjerenje koje nije slijepo. Budna otvorenost. Spremnost na obraćenje. Život koji poznaje mjeru i zahvalnost.

I da, naići ćemo na otpor. Kao Isus, i mi ćemo doživjeti neprihvaćanje, odbijanje u raznim oblicima pa možda i smrt. U takvim trenucima logični su i razdori, kao što ih i sam Isus predviđa. Ali Božje obećanje nije floskula.

Jeremiji je, šest stoljeća prije Isusa, Bog rekao: “Reci im sve što ti zapovjedim. Ne boj se… jer ja sam s tobom da te izbavim.” I stoljećima kasnije isti glas će reći učenicima: “Ne bojte se. Ja sam s vama u sve dane.”

I nakon što isteknu naši dani. Ako budemo blizu ognju.