Josipova tišina: mjesto na kojem se rađa Božić

Algoritam nudi brzu promjenu u 60 sekundi, a evanđelje pokazuje Boga koji dolazi tiho, kroz pukotinu stvarnosti, i u Josipovoj tišini rađa Božić bez spektakla i bez straha od „što će ljudi reći“.

„Ovaj će video promijeniti život.“ Tako mi algoritam servira još jedan komad nade, uredno upakiran u 60 sekundi minuta uvjerenja da se sve može popraviti odmah sada odmah. Lik ponavlja poznatu mantru: manje problema, više rješenja. Ti odlučuješ što ti život daje. Poruka je primamljiva jer štedi vrijeme i bol: promijeni perspektivu pa će se promijeniti i cijeli život.

I nije da je to uvijek laž. Ponekad jedna rečenica doista postane okidač, neka se misao primi i počne bušiti led u nama. No češće ispadne obratno: oduševljenje ispari, a stari obrasci ostanu, strpljivo nas čekaju kao namještaj koji se ne da iznijeti. Takve poruke nude privid kontrole, a život se tvrdoglavo opire tome da ga se svede na kontrolu. Božić počinje ondje gdje kontrola prestane glumiti Boga.

Kad algoritam obećava promjenu

Tada se nameće neugodno pitanje: može li Božić uopće nešto promijeniti ili je i on samo još jedna lijepa priča koja na trenutak ugrije, a sutra jedva da nas dotakne?

Evanđelje pritom ne nudi brzi optimizam. Ne kaže: „Promijeni stav i sve će sjesti na svoje mjesto.“ Pred nas stavlja Boga koji ne šalje poruku iz daljine, nego ulazi u naš svijet i u našu stvarnost. Ne stoji na sigurnom kao „objektivni promatrač života“. Dolazi skriveno, gotovo inkognito. Ne dolazi kao spektakl, dolazi kao prisutnost. I pojavljuje se ondje gdje bi mnogi rekli: ovdje se ne dolazi.

Bog koji dolazi tiho, kroz pukotinu

U današnjem evanđelju čitamo kako Bog dolazi u naš svijet. On dolazi kroz pukotinu. Kroz situaciju koja je tada bila društveni skandal: Marija je trudna prije no što su se Josip i ona vjenčali. U našem vremenu to je uglavnom neutralna informacija. U tadašnjem svijetu to je bila eksplozija. Neugodnost koja se ne rješava „pojašnjenjem“, jer se odmah otvara prijetnja osude, isključenja, pa i smrti. Bog ovdje ne dolazi u dekor. Dolazi u pukotinu.

Josipova pravednost između zakona i srca

I tu se pojavljuje Josip, čovjek između zakona i srca. Kako bi on trebao reagirati? Pogledati u stranu? Spasiti vlastiti ugled? Svaliti krivnju na Mariju? Prikriveno prekinuti i izbjeći skandal? Što god da je napravio, nitko mu ništa ne bi mogao prigovoriti. Evanđeoska rečenica da je „pravedan“ često se čita kao etiketa moralne ispravnosti. U stvari je riječ o unutarnjoj borbi. Pravedan je onaj koji traži put koji neće zgaziti drugoga. Josip pokušava učiniti ono što je u krizama najteže: ostati čovjek, čak i kad je sve protiv njega. Ne traži savršeno rješenje. Traži ono najmanje nasilno. U vremenu u kojem se ljudi spašavaju tako da žrtvuju druge, Josip traži izlaz koji neće uništiti Mariju i dijete.

Onda dolazi najčudniji detalj: rješenje ne dolazi iz rasprave, ne dolazi kao plod pomno smišljenog plana, ne dolazi iz brzog samozavaravanja da je sve pod kontrolom. Dolazi u snu. U tišini. U unutarnjem procjepu dana koji mi, moderni i preopterećeni, često preskočimo jer nam se čini neupotrebljivim. Došli smo u fazu kada se hvalimo činjenicom da premalo spavamo. A zapravo se time samo uništavamo.

„Prespavaj“, kažemo ponekad jedni drugima, kao da je to slaba utjeha. Ovdje se ispostavlja da je to ispravna metoda: u trenutku kad sve izgleda bez izlaza, Bog govori u tišini koja nije prazna. I to je možda jedna od najprovokativnijih rečenica Božića: Bog ne viče. Ne izdaje priopćenja. Dolazi blizu i govori tiho.

Meister Eckhart to je rekao rečenicom koja skida ukrasni papir i ostavlja samo bitno: vječna Riječ postaje glasna samo u tišini. Razlog nije mistika radi mistike. Razlog je jednostavniji: u buci čovjek često ne čuje ni sebe, a kamoli Boga. Mi bismo znakove odmah, jasno, glasno, s jasnim uputama u tri koraka. Evanđelje pokazuje nešto drugo: najvažnije odluke često se rađaju na mjestu koje nema pozornicu, u tišini u kojoj se spušta glas i prestaje glumatanje sigurnosti. Tišina ovdje nije bijeg. Tišina je prostor u kojem raste hrabrost.

Tišina, san i „što će ljudi reći“

Tu se tekst prelijeva u naš život bez jeftinog moraliziranja. Ponekad je dovoljna sasvim obična situacija: razgovor, jedan pogled, jedna rečenica koja odjednom stoji u zraku. Nije glasna, ali je poprilično teška: „Što će ljudi reći?“

Ne biste vjerovali koliko sam tužnih životnih priča susreo samo zato što su se ljudi bojali slijediti svoj poziv, svoj san, svoju ljubav. Bojali su se vlastite obitelji. Bojali su se reakcija ljudi koji su im zapravo bili bitni kao bijela bojica. „Što će ljudi reći“ – uništila je više snova nego svi naši stvarni problemi zajedno.

Josip živi upravo ondje gdje se svi ponekad nađemo: između „što je ispravno?“ i „što će ljudi reći?“ Božić počinje upravo tu: ne ondje gdje je sve čisto i uredno, nego ondje gdje čovjek sjedi s nelagodom i strahom, a ipak ne otvrdne.

I tu smo opet kod onoga što evanđelje objašnjava tiho i uporno: Bog dolazi nenametljivo. „Bog s nama“ u ovoj priči ne znači: sada će sve biti lako. Znači: nisi sam kad postane neugodno. Bog ne ulazi u naš život tek kad ga pospremimo i učinimo navodno savršenim. Ulazi upravo onda kad bismo najradije sakrili lice.

Zato je Božić subverzivan: ne uljepšava stvarnost. Spašava je iznutra.

Ako se ovom evanđeoskom porukom nešto mijenja, onda je to naš poriv za trenutnom kontrolom. Naša potreba da sve riješimo brzo, glasno i savršeno puca po šavovima. Josip pokazuje prvu, vrlo nenametljivu promjenu: napraviti mjesta tišini. Ne pustiti da panika vodi. Povjerovati tihom glasu koji ne galami.

I na kraju ostaje jedna pomalo neugodna, ali oslobađajuća poanta: Bog želi pomoći. Ali ne pomaže kao zahvat izvana koji će sve odraditi umjesto nas. On ulazi unutra, neprimjetno. I traži od nas prostor kako bismo ga uopće mogli prepoznati.

Možda je danas na redu mali korak, ne velik i ne dramatičan: par minuta tišine. Jedan iskren razgovor bez rečenice „samo da ne bude skandala“. Jedna odluka koja ne nastaje iz straha. Jer lako je moguće da je Bog već tu: skriven, nenametljiv, bliži nego što mislimo.