Je li ‘odricanje od čokolade’ uopće korizma?

Odricanje od čokolade može biti dobar početak, ali korizma počinje tek onda kad odricanje prestane biti challenge i postane promjena smjera.

Korizma je, barem na papiru, jedno od najozbiljnijih vremena u crkvenoj godini. U praksi se, međutim, često pretvori u kolektivni izazov: “Čega ćeš se ti odreći ove godine?” Na popisu favorita redovito se pojavljuju šećer, čokolada, kolači i društvene mreže. Ponekad se čini kao da je korizma postala najduhovnija dijeta na svijetu, koja se, naravno, može uredno objaviti: prije i poslije, uz citat i hashtag.

Odricanje od čokolade samo po sebi nije problem. Može biti jako dobar početak. Problem nastaje kada se sve tu i završi, na razini tanjura, ormarića sa slatkišima ili aplikacije koju izbrišemo s mobitela. Ako se 40 dana borim s impulsom da otvorim čokoladu, a u isto vrijeme ostajem jednako nestrpljiv, ogorčen, zatvoren za druge, teško je reći da se tu dogodila korizma. Dogodio se trening samokontrole, možda i pokoji izgubljeni kilogram, ali obraćenje je ostalo netaknuto.

Crkvena tradicija korizmu opisuje trima riječima: molitva, post i djela ljubavi. Odricanje je dio toga, ali samo kao sredstvo, ne kao cilj. Čokolade tu uopće nema poimence. Ona ulazi u priču tek onda kada predstavlja nešto stvarno: naviku, utjehu, bijeg, mali idol. Ako se nje odričem zato da bih stvorio prostor za molitvu, tišinu, bližnjega, onda to ima smisla. Ako se odričem samo da bih na Uskrs slavodobitno rekao “izdržao sam”, onda je čokolada možda izašla iz prehrane, ali nije izašla iz logike samodokazivanja.

Korizma nije challenge, nego promjena smjera. Odricanje od čokolade postaje korizmensko tek onda kada je povezano s konkretnom promjenom. Primjerice: neću kupiti ono što mi ne treba i taj ću novac dati nekome tko jedva spaja kraj s krajem. Neću posegnuti za slatkim svaki put kad mi je teško, nego ću barem jednom umjesto toga uzeti vrijeme za tišinu i iskrenu molitvu. Neću misliti samo na svoje male “gušte”, nego ću se jednom tjedno sjetiti nekoga koga bih inače lako zaboravio.

Jer korizma ne pita najprije: “Čega ćeš se odreći?”, nego: “Kome ćeš se približiti?” Možeš se odreći čokolade, a ne primijetiti da ti je ukućanima s tobom sve teže živjeti. Možeš uredno držati odluku, a istovremeno ostati nesposoban priznati pogrešku, oprostiti ili se ispričati. Onda čokolada postane savršeni paravan: bavimo se stvarima koje možemo kontrolirati, a izbjegavamo one koje nas zaista mijenjaju.

Je li, dakle, “odricanje od čokolade” korizma? Može biti. Može biti i vrlo dobra korizma, ako je čokolada samo vidljivi vrh nečega dubljeg: rada na sebi, otvaranja Bogu, konkretne ljubavi prema drugima. Ali može biti i ništa više od duhovno upakirane dijete. Razlika nije u tome što je na jelovniku, nego što se događa u srcu.

Možda je zato pošteno svake korizme postaviti jedno neugodno, ali zdravo pitanje: ne samo “čega ću se odreći”, nego “što bih trebao promijeniti da moj život barem malo više nalikuje Evanđelju?” Ako će ti u tome pomoći i odricanje od čokolade, tim bolje. Ako će te samo učiniti nervoznijim, onda problem gotovo sigurno nije u čokoladi.

Za sve one kojima se ne da čitati između redaka

Je li odricanje od čokolade korizma?
Može biti, ako je odricanje povezano s molitvom, postom i djelima ljubavi te vodi prema promjeni srca, a ne samo samokontroli.

Što je smisao korizmenog odricanja?
Stvoriti prostor za Boga i bližnje, osloboditi se navezanosti i okrenuti se većoj ljubavi, a ne dokazivati se.

Čega se najbolje odreći u korizmi?
Onoga što te stvarno drži u navici, komforu ili bijegu. Odricanje ima smisla kad mijenja odnos prema Bogu i drugima.

Je li korizma “izazov” ili “challenge”?
Ne. Korizma je vrijeme obraćenja: promjena smjera, a ne projekt uspjeha.