Zašto protestanti slave Veliki petak drukčije od katolika

Veliki petak za protestante, Uskrs za katolike. Tako se dugo, gotovo podrazumijevajući, govorilo o razlikama između dviju velikih kršćanskih tradicija. No je li za evangeličke kršćane Veliki petak doista najvažniji blagdan? Odgovor na to pitanje vodi nas kroz teologiju, povijest i različite duhovne naglaske koji su stoljećima oblikovali i vjeru i društvo.

Veliki petak jedan je od najtiših i najozbiljnijih dana u kršćanskoj godini. To je dan sabranosti, šutnje i suočavanja s patnjom i smrću Isusa Krista. U društvu koje postaje sve sekularnije, a istodobno i religijski raznolikije, ne čudi što razumijevanje za takav dan slabi. U Njemačkoj se tako svake godine, čim započne Veliki tjedan, ponovno otvara rasprava o smislu takozvanog „tihog blagdana” i pravilima koja ga prate, osobito o zabrani plesanja i drugih javnih zabava.

No sporovi oko Velikog petka nisu novost. Nekada se, međutim, nisu vodili između Crkve i sekularnog društva, nego među samim kršćanima, između protestanata i katolika. Pritom nije bila riječ tek o liturgijskoj nijansi, nego o različitom razumijevanju središta kršćanske vjere. Upravo su se na Veliki petak dugo najjasnije pokazivale konfesionalne razlike. Otuda i uvriježena formula: Veliki petak pripada protestantima, a Uskrs katolicima. Iz takva je ozračja nastala i tvrdnja da je Veliki petak za protestante zapravo važniji čak i od Uskrsa.

Križ kao mjesto susreta s Bogom

U tako pojednostavljenom obliku ta tvrdnja ipak nije posve točna, upozorava eichstättski profesor dogmatike Benjamin Dahlke. Ipak, ne može se zanijekati da je klasični protestantizam Velikom petku davao osobitu težinu. Ključ za razumijevanje toga naglaska nalazi se u Lutherovoj „teologiji križa” (theologia crucis), oblikovanoj pod snažnim utjecajem apostola Pavla.

Prema Lutheru, Bog se ne objavljuje ondje gdje čovjek najradije traži veličinu, moć i sjaj, nego upravo tamo gdje prevladavaju slabost, trpljenje i nemoć. Križ zato nije samo znak smrti, nego i mjesto na kojem čovjek susreće Boga. Luther to sažima gotovo provokativno: Boga se može pronaći samo u patnji i križu. Suprotno tome, odbacuje „teologiju slave” (theologia gloriae), koja Boga želi dohvatiti prvenstveno kroz moć, veličanstvo, ljudski razum ili vlastita djela.

U tom smislu Luther se suprotstavio i svakom jednostranom slavljenju uskrsnuća koje bi zaobišlo ozbiljnost križa. Za njega je u Kristovoj smrti već izvršeno ono odlučujuće: Isus je na sebe uzeo grijeh svijeta i time otvorio put spasenju. Zato Luther i dan Isusova raspeća naziva „Dobrim petkom”, kao što se i danas kaže u engleskom jeziku: Good Friday.

Dahlke, koji je zajedno sa svojom suradnicom Josefom Woditsch nedavno objavio knjigu o Velikom petku, ističe i još jedan važan element: snažniju ulogu nauka o istočnom grijehu u luteranskoj nego u katoličkoj tradiciji. Budući da su nakon grijehopada Bog i čovjek u stanju raskida, potrebno je pomirenje. Ono se događa po Kristovoj muci i smrti: Adamova neposlušnost, iz koje proizlazi istočni grijeh, nadoknađena je Kristovom poslušnošću. Dahlke to sažima ovako: u Adamu dolazi do gubitka spasenja, u Kristu do njegova ponovnog zadobivanja, a po sakramentima do njegova prisvajanja. Zato luterani na Veliki petak slave i Večeru Gospodnju.

Nije slučajno da Confessio Augustana iz 1530., jedno od temeljnih vrela luteranskog nauka, odmah polazi od istočnog grijeha i iz njega izvodi daljnje teološke zaključke. Tako je upravo Veliki petak postao svojevrsno protestantsko obilježje, osobito u razdoblju konfesionalizacije između 16. i 18. stoljeća, kada su se nakon reformacije učvršćivali dogmatski obrasci, crkvena organizacija i društvena disciplina.

Taj je naglasak ostavio dubok trag i u protestantskoj glazbi pasije. Dovoljno je prisjetiti se Bachove Muke po Mateju, prvi put izvedene na Veliki petak 1727., u kojoj se luteranska dogmatika pretače u poeziju i glazbu. U njezinim se stihovima križ ne pojavljuje samo kao znak boli, nego i kao mjesto pomirenja, spokoja i otkupljujućeg spomena.

S vremenom je Veliki petak u protestantskim kraljevstvima i kneževinama postao državni blagdan. Na katoličkoj strani, međutim, papa Urban VIII. u duhu protureformacije zamjenjuje dotadašnje „trodnevlje muke”, koje je obuhvaćalo Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu, „trodnevljem uskrsnuća” od Uskrsne nedjelje do Uskrsnog utorka. Zbog toga Veliki petak u mnogim katoličkim zemljama više nije ostao neradni dan, primjerice u Italiji. Zanimljivo je i to da na području Njemačke biskupske konferencije Veliki petak nije zapovjedni blagdan, pa ni nakon liturgijske reforme.

Katolički pogled: križ unutar cjeline vazmenog otajstva

Naravno, Veliki petak ima središnje značenje i za katolike. No u katoličkom razumijevanju on nije izdvojen, nego je uklopljen u cjelinu vazmenog otajstva. On je dio svetoga trodnevlja, jedinstvenoga slavlja Kristove muke, smrti i uskrsnuća koje traje od Velikog četvrtka do uskrsne noći.

Budući da na Veliki petak u prvi plan dolaze Isusova smrt i iskustvo napuštenosti, u katoličkoj se liturgiji toga dana ne slavi euharistija. Pričest se dijeli, ali nema mise. Osim toga, za razliku od klasičnog luteranstva, uz Veliki petak u katolicizmu nije vezana jedna strogo određena i zatvorena teološka shema. Katolicizam nije tako čvrsto vezan uz nauk o istočnom grijehu. I ovdje je jasno da je potrebno pomirenje Boga i čovjeka te da je ono neraskidivo povezano s križem, ali prostor za tumačenje ostaje širi, otvoreniji i raznolikiji.

Razlike u pobožnosti, duhovnosti i svakodnevnim običajima oko Velikog petka zadržale su se u njemačkim krajevima s mješovitim konfesionalnim sastavom još duboko u 20. stoljeću. Stariji se i danas sjećaju kako su katolički seljaci na Veliki petak razvozili gnojnicu po poljima, dok su evangeličke domaćice na Tijelovo iz inata vješale rublje na otvorenom. Tek kad je Veliki petak zakonski potvrđen kao državni blagdan na razini cijele Njemačke, napetosti su se počele stišavati. U isto vrijeme i teološka su se razumijevanja postupno približavala. Važan razlog za to bio je i taj što je nauk o istočnom grijehu s vremenom gubio središnje mjesto, djelomice zato što je sve više osporavan, a djelomice zato što je mnogima postajao nerazumljiv.

Uskrs otkriva ono što je križ već započeo

Pa je li, onda, Veliki petak najvažniji blagdan za evangeličke kršćane? Točnije bi bilo reći ovako: ono što se na Uskrs očituje, već se dogodilo na Veliki petak. Uskrsli samo razotkriva duboki smisao križa. Veliki petak zato nije kraj priče, ali bez njega uskrsna vjera gubi svoju ozbiljnost i dubinu.

U tom se smjeru razvijalo i katoličko razumijevanje tijekom 20. stoljeća. Križ se više ne promatra samo kao znak patnje, nego i kao znak nade i otkupljenja. On podsjeća na sve koji i danas trpe te poziva čovjeka da prepozna nepravdu i odgovori na nju. Upravo zato križ ima tako važno mjesto i u teologiji oslobođenja. Kršćanska vjera ne odustaje od uvjerenja da Bog svoga poslanika ne prepušta smrti i da se već usred tame nazire svjetlo Uskrsa.

Veliki petak zato ostaje više od liturgijskog spomena. On pokazuje kako religijske predaje tijekom stoljeća ne oblikuju samo vjeru, nego i društvo. Ono što je nekoć bio unutarkršćanski spor između katoličkog i protestantskog tumačenja danas se pretvara u širu raspravu o mjestu religije u javnom prostoru. Jedno se, međutim, nije promijenilo: Crkve će i dalje zajedno nastojati očuvati Veliki petak kao dan tišine, ozbiljnosti i sabranosti.

Matthias Altmann