U kojeg Isusa zapravo vjerujemo? Nicejski sabor i današnji pastoral

Nicejski sabor nije samo daleka dogmatska prošlost Crkve. Njegovo pitanje o Kristu i danas određuje način na koji Crkva govori o Bogu, čovjeku, utjehi, spasenju i pastoralnom djelovanju.

„Svako mjesto u gradovima ispunjeno je teološkim raspravama: male uličice, široke ceste, trgovi i putovi“, zapisao je Grgur iz Nise u četvrtom stoljeću. I nastavio: „O tome govore sitni trgovci, bankari i prodavači hrane. Ako u trgovini pitaš koliko nešto stoji, prodavač ti dogmatizira o rođenosti i nerođenosti. Ako pitaš za cijenu kruha, odgovaraju ti da je Otac veći od Sina i da je Sin podređen Ocu. Ako se raspituješ je li kupalište već spremno, kažu ti da je Sin stvoren ni iz čega.“

Te riječi, ma koliko zvučale pretjerano, pružaju živopisan uvid u kršćansku svakodnevicu četvrtoga stoljeća, a time i u ozračje Nicejskog sabora, čiju smo 1700. obljetnicu proslavili. Teološka pitanja tada nisu bila zatvorena u uske akademske krugove. Ona su oblikovala svakodnevicu, javni govor, crkvenu politiku i način na koji su ljudi razumijevali Boga, Krista i vlastiti život.

Danas je situacija posve drukčija. Rasprava o tome je li Niceja „helenizirala“ evanđelje ili ga je, naprotiv, zaštitila od krivog razumijevanja, zanima uglavnom uske stručne krugove. Teološko znanje postalo je specijalističko znanje. Uvelike je napustilo prostor svakodnevnog života i prestalo biti nešto čime se ljudi služe da bi bolje razumjeli sebe, Boga i svijet.

Pitanje o Isusu mnogima više nije pitanje

Teologija danas mnogima više ne rješava nijedan problem: ni u svakodnevici ni u društvu. Tko je Isus, što bi mogao značiti za nas i zašto bi uopće trebao biti važan, za mnoge više nije ni egzistencijalno, a često ni akademski zanimljivo pitanje.

Jedna crkveno vrlo angažirana majka ispričala je kako je nakon krizme svojega sina, tijekom obiteljskog ručka, pokušala progovoriti o kršćanskoj zrelosti koju krizma označava. Čak su i bliski rođaci šutke gledali u pod. Religijski govor u javnosti, čini se, više nije samo suvišan. On često izaziva nelagodu.

U takvom kontekstu postavlja se pitanje: čini li još ikakvu razliku vjerujemo li u Isusa kao Sina Božjega ili ga, nicejski i trojstveno, ispovijedamo kao Boga Sina?

Istraživanja u Njemačkoj jasno pokazuju da se veza između vjere u Boga i konkretnog životnog iskustva sve više gubi. Godine 1949. u Zapadnoj Njemačkoj gotovo 90 posto ispitanika izjašnjavalo se vjernicima. Danas ih je oko 48 posto. Slično je opalo i članstvo u velikim Crkvama: s oko 96 posto 1950. godine na oko 45 posto danas.

Pritom religioznost i crkvenost nisu isto. Neki koji nisu članovi Crkava i dalje kažu da vjeruju u Boga ili neko više biće. No i među onima koji se smatraju vjernicima sve manje ljudi vjeruje u osobnog Boga. Većina Boga radije zamišlja kao neosobno više biće ili duhovnu silu.

Mogli bismo reći da se predodžba o transcendenciji sve više „razlijeva“ i gubi konkretnost. To nije samo njemački fenomen, nego se primjećuje diljem zapadne Europe i u Sjedinjenim Državama. Ako već osobnost Boga mnogima više ne igra nikakvu ulogu, tada još manje značenja imaju pitanja o unutarnjim odnosima u Trojstvu. Drugim riječima, ako se Bog sve češće doživljava kao neodređena duhovna energija, pitanje tko je Isus Krist lako počinje visjeti u zraku.

Što je Niceja zapravo htjela reći?

No tko se ozbiljnije pozabavi Nicejskim saborom, njegovim povodima i raspravama, brzo otkriva dublji trag smisla. Tada se nije raspravljalo samo o tome tko je Isus u apstraktnom teološkom smislu ni kako najpreciznije opisati njegov odnos prema Ocu. U pozadini je stajalo bitno pitanje: tko je Isus morao biti da bi mogao biti onaj kakvim su ga iskusili prvi svjedoci i učenici?

Tko je morao biti Isus da bi u njemu ljudi doživjeli ozdravljenje rana svijeta i vlastitog života? Tko je morao biti da bi mogao donijeti pomirenje koje ne ponavlja stare sukobe, ne računa stare dugove i ne hrani strahove od gubitka? Tko je morao biti da bi nada koju su njegovi prijatelji doživjeli kroz njega mogla biti vjerodostojno izrečena?

Drugim riječima: kako misliti Isusa tako da u njemu Bog doista može biti „Otkupitelj svijeta“? Jer Bog može otkupiti samo ono što je doista i potpuno prihvatio: ljudskost.

Tu se pokazuje središnja spasenjska logika Niceje. Isus nije postao čovjek radi sebe. Njegovo utjelovljenje nije akademska tema ni crkveno-političko nadmetanje oko pojmova. Dogodilo se pro nobis: za nas i radi našega spasenja. Za ono što nijedno stvorenje samo po sebi ne može proizvesti: uskrsnuće od mrtvih, neistrošeni novi početak, prijateljstvo i ljubav koji ne traže samo sebe.

Isus kao uzor ili kao Spasitelj?

Zašto je sve to važno za današnji pastoral? Zato što se stare kristološke napetosti i danas vraćaju, premda često u drukčijem jeziku. Mogu se svesti na jednostavno, ali duboko pitanje: je li Isus najbolji i najmoralniji čovjek, uzor uspjelog i svetog čovještva? Ili je on sve to, ali istodobno i više od toga?

Je li Isus samo povijesna osoba na kojoj možemo vidjeti kako izgleda pomiren i smislen ljudski život? Ili je on ujedno temelj mogućnosti da takav život čovjeku uopće bude darovan?

Naravno, svako ovakvo suprotstavljanje može biti jednostrano. U kršćanskoj vjeri Isus je uvijek oboje: pravi čovjek i pravi Bog. Ipak, u pastoralu se često naglašava samo jedna strana. Negdje se u snažno „vertikalnom“ pastoralu govori gotovo isključivo o Kristu kao Bogu. Drugdje se pak Isusa promatra gotovo samo kao čovjeka poput nas, doduše moralno superiornog, ali ipak tek kao uzor koji treba slijediti.

To je stari sukob između „kristologije odozgor“ i „kristologije odozdol“. U pastoralu se on često vidi i u različitom naglašavanju temeljnih crkvenih djelovanja: ima li prednost liturgija ili služenje čovjeku, diakonija kao bogoslužje života?

Nicejski odgovor sažima se u paradoksalnoj formuli: nerazdvojeno i nepomiješano. Prevedeno: Krist je oboje istodobno i potpuno, Bog i čovjek. U svemu nama jednak, osim u grijehu. On je uzor, ali i pralik čovjeka. Samo kao takav može liječiti čovjeka ondje gdje se čovjek najdublje lomi: u mogućnosti da čini zlo, pa čak i da ga ponekad svjesno želi.

Duhovnost bez tijela

Papa Franjo u kristološki usmjerenoj enciklici Dilexit nos dodiruje upravo taj suvremeni kontekst. Upozorava na oblike religioznosti bez osobnog odnosa prema Bogu ljubavi, na nove oblike „duhovnosti bez tijela“. Zanimljivo je da se time, barem iz perspektive crkvenog učiteljstva, gube obje strane kristološke istine: i Bog i tijelo. S jedne strane svijet bez Boga, s druge duhovnost bez utjelovljenja.

Takvih oblika samotraženja, koji pritom isključuju odgovornost za druge, ima dovoljno. Duhovnost bez tijela lako postaje udobna privatna tehnika, nešto između terapije, estetike i osobnog wellnessa. Lijepo, mekano, nenaporno. Upravo ono što evanđelje nikada nije bilo, koliko god se mi trudili civilizirati ga u ugodan proizvod za unutarnji mir.

Religija kao izvor utjehe

Sociolog Andreas Reckwitz u svojoj knjizi “Verlust. Ein Grundproblem der Moderne” nudi zanimljivu vanjsku perspektivu. On opisuje gubitak kao slijepu točku moderne, koja se inače hrani obećanjem napretka. Religija, prema Reckwitzu, u različitim iskustvima gubitka može biti važan izvor suočavanja: ona ne nudi prvenstveno obećanje napretka, nego temeljno obećanje utjehe.

Tu se može prepoznati veza s Nicejom. Prava utjeha nije nešto što možemo proizvesti. Ona dolazi izvana. Ne možemo raspolagati ni oproštenjem, ni iscjeljenjem krivnje, ni ukidanjem smrti. Čak ni kada umjetna inteligencija i nove tehnologije obećavaju svoje male zamjenske besmrtnosti. Koliko god avatari pokojnih osoba bili tehnički savršeni, oni ostaju bez duše. Čovjek ne može sam sebe uskrsnuti iz vlastitih gubitaka.

Upravo tu nicejska vjera postaje i danas iskustveno razumljiva. Ljudi koji se obraćaju kršćanstvu često govore o takvim trenucima: iznenada se pojavila utjeha, niknula je nada, darovan je novi početak koji se prije činio nemogućim. Kao da se pred vlastitim životom odjednom promijenio predznak.

Naravno, treba biti oprezan i razlikovati. Nije svako snažno iskustvo odmah susret s Bogom. Ali postoje trenuci u kojima vjera doista daje snagu, liječi i postaje konkretna pomoć za život. Takva iskustva danas možda nisu iskustva većine. Ali postoje.

Što to znači za današnji pastoral?

Za pastoral iz toga proizlaze barem dvije posljedice.

Prvo, Crkvi su potrebni prostori u kojima se može iskusiti tješiteljska i uspravljujuća snaga vjere. Gdje se danas pripovijeda priča o ozdravljenju, spasenju i Spasitelju? Ne samo riječima, nego i obredima, crkvenim prostorima, zajednicama i mjestima koja pružaju sigurnost onima koji su drugdje isključeni.

Gdje ljudi mogu donijeti svoja razočaranja, otvorene ili prekinute odnose, svoje krivnje, gubitke i lomove? Gdje se s njima razgovara mistagoški, diskurzivno, narativno, utješno i iscjeljujuće?

Drugo, Niceja i danas svjedoči da je u čovjeku Isusu Kristu Bog prisutan onako kako želi biti prisutan za svijet: potpuno. Možda bi sama Crkva najprije trebala ponovno otkriti tu veličanstvenu vjersku tvrdnju kao živu stvarnost, a ne samo kao dogmatsku formulu.

To se događa ondje gdje Crkva prepoznaje ljude za koje se na prvi pogled ne bi očekivalo da njihova priča ima ikakve veze s Bogom. I ondje gdje sama priznaje vlastitu trajnu napast: misliti da sve može, mora i zna sama, bez Boga.

A možda je upravo to najdublja pastoralna posljedica Niceje. Ne pitati samo vjerujemo li u Isusa kao Boga ili čovjeka, nego vjerujemo li da je u njemu Bog došao dovoljno blizu da dotakne naše rane. Jer tek tada pitanje „u kojeg Isusa vjerujemo“ prestaje biti formula iz prošlosti i postaje pitanje našega života.

Jan Loffeld