Velika subota: najtočnije lice kršćanske svakodnevice

Smrt pripada kršćanskom životu. Iznova se moramo opraštati, gubiti, puštati. Upravo o tome govori Velika subota, piše pustinjakinja Maria Anna Leenen. No može li se uopće slaviti dan koji stoji pod znakom šutnje, praznine i odsutnosti? I ako može, kako?

Ovih dana u mojoj kapelici gori mnoštvo svijeća. Pred svetohraništem njihova svjetlost širi tihu toplinu. Sve su jednake, iste veličine i iste bjeline, a razlikuju se samo po imenima ispisanima na njima. Svaka od tih svijeća stigla je iz nekog doma za starije iz moje okolice i svaka predstavlja jednu preminulu osobu. Prije nekoliko tjedana služeno je spomen-bogoslužje. Svijeće su tada upaljene kao znak da pokojni nisu zaboravljeni. Obitelji su bile pozvane da nakon slavlja ponesu kući svijeću svoga pokojnika.

Mnogi nisu došli.

I možda to ne treba previše čuditi. Što čovjek uopće radi na takvoj svečanosti? Tko je umro, umro je. Otišao je. Lakše je potisnuti bol i nastaviti dalje. Zato je prizor nakon završetka pobožnosti bio gotovo bolno tužan: toliko svijeća ostalo je nepreuzeto. Sada stoje u mojoj kapeli. Tiho gore. A ja molim za te ljude.

Smrt se potiskuje, život se nastavlja

Često ponavljamo da smrt pripada životu. Rečenica je to koja lako sklizne s jezika, a ipak rijetko određuje našu svakodnevicu. Smrt u vijestima ili televizijskim serijama nakratko nas pogodi, možda nas čak i potrese, ali već sljedeći trenutak vraćamo se svojim obvezama. Kada, međutim, umre netko naš, član obitelji, prijatelj, susjed, tada misli o smrti najčešće pokušavamo što prije odgurnuti od sebe. Život, uostalom, ide dalje.

Ipak, život i smrt ne stoje jednostavno jedan uz drugoga, kao dva odvojena svijeta. Oni se neprestano prožimaju. Cijeloga života pomalo umiremo. Učimo se rastancima, gubicima, odricanjima. Samo u rijetkim, osobito osjetljivim trenucima osjetimo onu sablasnu šutnju mrtvila koje nas čeka, tiho, neumoljivo i neopozivo.

Pa ipak, upravo unutar toga ispreplitanja života i smrti, skriveno u našoj svakodnevici, prebiva i naša budućnost: vječni život. Rijetko ga jasno vidimo. Najčešće ga tek slutimo. Ali vjera zna da je on tu.

Zato mi se čini da je Velika subota možda najtočnija slika kršćanske svakodnevice. To je dan Isusova počinka u grobu. Dan u kojemu je Otkupitelj svijeta oduzet svima. Dan u kojemu je nedostupan, tih, mrtav, jednako onako kako su za nas nedostupni naši pokojni. Upravo zato Velika subota odražava naš život: život koji je do kraja obilježen isprepletenošću smrti i nade, odsutnosti i obećanja, tame i slutnje svjetla.

Može li se takav dan slaviti? I ako može, što zapravo znači slaviti ga?

Vjera ne živi izvan svakodnevice

Svakodnevice, naravno, ima napretek i u mojoj samotničkoj kući. Nakon uskrsne užurbanosti oko svijeća i svih zimskih problema s grijanjem, i kod mene je došlo vrijeme za ono što svi poznajemo: spremanje kuće. Treba urediti kapelu. Treba obaviti kupnju, jer i pustinjakinja želi Uskrs dočekati dostojno, možda i svečanim obrokom. Sve su to obične stvari koje treba planirati, organizirati i obaviti.

Ljudska svakodnevica uglavnom nije satkana od ushićenja i slavljeničkog zanosa. Mnogo češće čine je nužnosti, sitni kvarovi, prekidi, smetnje, nepredviđene poteškoće i mali umori koji se gomilaju. Tako je u obiteljima, zajednicama, domovima za starije, samostanima, sjemeništima, pa i u osami jedne pustinjačke nastambe.

I upravo je to ono što me u vjeri uvijek iznova zadivljuje. Njezina obećanja ne vrijede tek jednom, u nekoj dalekoj budućnosti, kada čovjek postane dovoljno dobar, čist ili svet. Ona vrijede sada. U ovom trenutku. U ovoj nesavršenoj svakodnevici. Upravo tu, usred običnih dana, može zasjati gotovo neshvatljiv dar otkupljenja.

Ne negdje izvan života, nego usred života. Usred rada i odmora, čišćenja i glačanja, cijepanja drva i porezne prijave.

Bogu svakodnevica nije premalena

I baš u toj običnosti, u toj gotovo banalnoj teksturi dana, skriva se nešto veliko. Nešto što nadilazi svaku našu mjeru. U svemu što izgleda malo, ponovljivo i nevažno, prisutna je budućnost koja nas nadilazi. Zato za mene slaviti Veliku subotu znači učiti zastajati. U danu i u noći. U kapeli, u kuhinji, u kozjoj staji. Zastati i priznati da se vječni život skriva upravo u tom nerazmrsivom spletu života i smrti.

To znači prihvatiti tu skrivenost, ne bježati od nje i učiti srce osjetljivosti za otajstvo koje ne možemo posjedovati, ali ga možemo naslutiti. Iz takva držanja polako raste povjerenje. Tiho, gotovo neprimjetno. Povjerenje u Boga koji se ne ustručava ostaviti svoj blistavi trag u svakodnevici jednog običnog, tek djelomično svetog čovjeka.

Zato me tijekom vazmenih dana najdublje ne dira nužno uskrsni usklik, nego jedna tiha, duboka smirenost koja upravo na Veliku subotu postaje jasnija nego inače. Smirenost koja ne dolazi iz toga što je sve riješeno, nego iz toga što ni u šutnji, ni u odsutnosti, ni u tami nismo prepušteni praznini.

U tom smislu Velika subota nije samo jedan dan liturgijske godine. Ona je trajno lice kršćanske svakodnevice. Ona traje svakoga dana, svakoga mjeseca, sve do dana kada svakodnevice više neće biti.

Maria Anna Leenen