Kardinal Német: Crkva u Mađarskoj mora se suočiti s Orbánovim godinama

Nakon političke promjene vlasti u Mađarskoj, kardinal Ladislav Német poziva na iskreno preispitivanje odnosa države i Crkve nakon godina obilježenih vladavinom Viktora Orbána.

„Ponekad imam dojam da su naše mjesne Crkve daleko od žive dinamike svjetske Crkve i njezina sinodalnog puta“, piše beogradski nadbiskup u opširnom autorskom tekstu objavljenom prošli tjedan na internetskom portalu Szemlélek. Kardinal, rođen u Mađarskoj, pozvao je Katoličku Crkvu u toj zemlji na otvoreno i samokritično suočavanje s vlastitom ulogom u proteklim godinama.

Crkva se, upozorava Német, ne smije zadovoljiti time da bude tek čimbenik stabilnosti u društvenom poretku. Njezina zadaća nije samo čuvati postojeće stanje, nego i prepoznati trenutak u kojem društvu mora postaviti kritičko ogledalo. Stvarnost treba prosuđivati u svjetlu evanđelja, kaže kardinal, čak i onda kada je to neugodno.

„Želio bih da nas u budućnosti mnogo više zaokuplja nauk pape nego nastojanja naših političara“, poručuje Német, koji je od 2024. član Kardinalskog zbora i potpredsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija.

Kada šutnja prestaje biti mudrost

Német se osvrnuo i na jedan od najčešćih prigovora upućenih vodećim crkvenim predstavnicima u Mađarskoj: da su tijekom proteklih godina vrlo rijetko, gotovo nikada, javno kritizirali vlast.

„Umijeće negovorenja ponekad doista može biti mudro i potrebno“, piše kardinal. No ako šutnja postane sustavna i ako tijekom šesnaest godina nema nijednoga ozbiljnog očitovanja o društvenoj nepravdi, grubosti javnog govora, korupciji, isključivanju i huškanju protiv ljudi, tada to više nije krepost, nego težak propust.

Zadaća pastira, naglašava Német, nije samo čuvati stado. Pastir mora prepoznati opasnost i nazvati je pravim imenom.

Kardinal otvoreno govori i o „potiskivanju pluralnosti“. I sam je, zajedno s istomišljenicima, doživio isključivanje, među ostalim i zbog svoje otvorenosti prema sinodalnom reformskom procesu u Crkvi. To se, kaže, nije događalo kroz spektakularne službene sankcije, nego kroz ušutkivanje, nepovjerenje i uskraćivanje financijskih sredstava.

Ne može se izbjeći samokritika

U tom kontekstu Német govori i o ulozi biskupa u sinodalnoj Crkvi te o temeljnom pitanju kakvu Crkvu uopće želimo.

Ako biskupi djeluju samo kao nadzornici, upozorava, Crkva i sama može postati opresivna. Zato je samokritika neizbježna. „Često mi biskupi jednostavno ne primjećujemo da su se naš pogled na svijet i naš pastoralni horizont suzili“, piše Német.

Ta rečenica seže mnogo dalje od mađarskog konteksta. Ona otvara pitanje Crkve koja se navikne na blizinu moći, na jezik sigurnosti i na vlastiti institucionalni mir, pa s vremenom prestane čuti one koji više nemaju glas. A kad se pastoralni horizont suzi, Crkva najprije izgubi sposobnost slušanja, a zatim i sposobnost razlikovanja evanđelja od političke korisnosti.

Crkva, država i opasna blizina moći

Német smatra da dio crkvenih izjava nakon izbora u Mađarskoj pokušava relativizirati prošlost, umjesto da se s njom ozbiljno suoči. Istodobno, primjećuje da postoje i glasovi koji otvoreno upozoravaju na opasnost prevelike blizine između Crkve i političke moći.

Za mjesnu Crkvu, smatra kardinal, sada se otvara prilika da ponovno promisli svoju ulogu i vrati se sinodalnom putu kojim svjetska Crkva već godinama ide. To ne znači političko svrstavanje na drugu stranu, nego povratak vlastitoj zadaći: govoriti iz evanđelja, a ne iz interesa vlasti.

Državna potpora Crkvama, prema Németovu mišljenju, može biti opravdana, ali samo ako je transparentna. To znači da država ozbiljno shvaća učiteljsku i pastoralnu misiju Crkava, ali ih ne pokušava koristiti za stranačko-političke ciljeve. Jednako tako, Crkve sa svoje strane ne smiju težiti političkoj moći.

U takvom modelu državna potpora ne znači privilegije, nego zajedničko nošenje javnih zadaća. Crkve pritom ne bi smjele dospjeti u materijalnu ili političku ovisnost o bilo kojoj vladi. Kardinal se zato nada dijalogu u kojem će obje strane svjesno izbjegavati međusobnu ovisnost.

Drugim riječima, Crkva može surađivati s državom, ali ne smije postati njezin ukras, produžena ruka ili moralno pokriće. Kada se previše približi vlasti, počinje gubiti ono zbog čega uopće može govoriti slobodno i vjerodostojno: evanđeosku slobodu.