Pio XII., Hitler i Mussolini: neuspjeh jednoga pape

Šutnja nije bila njegova najveća pogreška. Nova studija o Piju XII. bavi se diplomatskim manevrima pape u svijetu kojem su prijetili nasilni vladari.

Kao „šutljivi papa“ Pio XII. odavno je ušao u povijest. Ne tek od kontroverzne drame Rolfa Hochhutha Der Stellvertreter, u bezbrojnim se knjigama analizira njegovo ponašanje tijekom Drugoga svjetskog rata, osobito pred milijunskim ubojstvom Židova. Jedni mu predbacuju šutnju pred tim zločinima, dok drugi tvrde da je upravo tom šutnjom spriječio još veće zlo i u stvarnosti spasio nebrojene progonjene.

Knjiga Davida Kertzera Der Papst, der schwieg na prvi se pogled doima kao još jedan nastavak već pomalo zamornog okršaja između štovatelja i kritičara toga kontroverznog pape. Zanimljivo je, međutim, da njemački naslov Kertzerovu knjigu očito svjesno smješta u raspravu o Pijevoj šutnji, dok izvorni naslov engleskog izdanja, objavljenog prošloga ljeta, The Pope at War, u prvi plan stavlja poseban izazov svjetskog rata, a time i vatikanske diplomacije.

Diplomacija između straha i trgovine

Kertzer se, doista, ne bavi samo šutnjom Pija XII. pred genocidom, nego prije svega njegovim problematičnim aranžmanima s talijanskim i njemačkim diktatorom, iz straha pred sovjetskim nasilnim režimom. Bio je to, bez sumnje, zastrašujući splet okolnosti u kojem se Vatikan našao. No upravo zato Kertzerova iznimno poučna knjiga, ne samo zbog analize tek nedavno otvorenih arhiva i dokumenata, omogućuje pogled na dosad često zanemarene aspekte i mogla bi ponovno pokrenuti okoštalu raspravu o papinu ponašanju.

Krajnje pozicije te rasprave dobro su poznate. S jedne strane stoji tvrdnja da je Pio XII. bio Hitler’s Pope, kako je 1999. napisao John Cornwell. S druge su strane izjave isusovca Petera Gumpela, koji je u Piju XII. vidio pravoga čovjeka na pravome mjestu za borbu protiv totalitarizama te ga, ne najmanje zbog toga, smatrao dostojnim kanonizacije.

Kertzeru, koji je prije šest godina objavio vrijednu studiju o prethodniku Pija XII., uspijeva akribično rekonstruirati ponašanje Eugenija Pacellija od njegova izbora za papu. Gotovo svaki diplomatski manevar vatikanskog pozicioniranja prema Mussoliniju i Hitleru potkrepljuje opsežnim izvorima. Pred dvojicom nasilnih vladara suzdržani i kolebljivi papa imao je malo manevarskog prostora. „Pacelli sigurno ima svoje zasluge, ali je slab i lako ga je zastrašiti“, ocijenio je Eugène Tisserant, jedini jasno antifašistički kardinal, ubrzo nakon Pacellijeva izbora za papu.

Tisserant se nije prevario. No, naravno, lako je s naknadne povijesne udaljenosti papi predbacivati oprez, pa i strah pred beskrupuloznošću i okrutnošću diktatora. Tko bi danas, u svijetu u kojem su mnogi ljudi iz straha spremni popustiti prijetnjama i ucjenama diktatora, o tome smio suditi olako? Ali Kertzer ne sudi olako, što se s pravom može predbaciti ponekim Pijevim kritičarima. Njegova knjiga pokazuje nešto drugo: slabost pape Pija XII. nije bila u njegovoj suzdržanoj bojažljivosti, nego u tome što se čas jednom, čas drugom diktatoru nastojao približiti i s njima sklapati dogovore.

Da su između Pija XII. i Mussolinija, uza svu njihovu međusobnu i iskrenu odbojnost, postojali bliski dogovori, nije ništa novo. Papa je time samo nastavio nastojanja svojega prethodnika, Pija XI., koji je Lateranskim ugovorima iz 1929. pronašao svojevrsni gentlemen’s agreement između Crkve i talijanske države, čiji su odnosi više od pola stoljeća bili neriješeni.

Novo je, međutim, saznanje da je Pio XII. preko posrednika, princa Philippa von Hessena, izravno pregovarao s Hitlerom, mimo svih diplomatskih kanala i pod najstrožom tajnošću. To uistinu baca novo svjetlo na ponašanje pape koji je uvijek tvrdio da s politikom nema nikakve veze.

U tim je pregovorima bila riječ o svojevrsnoj trgovini. Nije pretjerano reći da je papa tu, ako već ne vlastitu dušu, onda barem dušu svoje službe stavio na prodaju. Hitler je obećao zaustaviti protuklerikalnu propagandu i ostaviti Katoličku Crkvu u Njemačkoj na miru ako se ona, zauzvrat, bude držala podalje od svih takozvanih „rasnih pitanja“. Posredovanjem princa dogovor je brzo postignut. U Vatikanu se govorilo o novom vjerskom miru koji ne smiju narušiti nikakve nesuglasice.

Upravo je to bio argument koji se, gotovo poput mantre, ponavljao na usrdne molbe poljskog episkopata da se njemački ratni zločini javno osude. „Kao i u svojim prethodnim porukama, Sveti Otac energično je naglasio svoju nepristranost prema svim sudionicima rata, svoju jednaku brigu za sve narode“, zabilježio je zaprepašteni francuski veleposlanik.

Nakon što su talijanski fašisti 1938., po njemačkom uzoru, donijeli zakone protiv židovskog stanovništva, takozvane leggi razziali, trajni sukob Crkve s Mussolinijevim režimom dobio je bizarnu notu. Vatikanska se pritužba, naime, nije odnosila na rasizam fašista, nego je proizlazila samo iz zabrinutosti da talijanski fašisti krštene Židove, koji bi se trebali tretirati kao i svi drugi katolici, tretiraju „kao čistokrvne Židove“.

Tu se vjerojatno nalazi ključ nesretnog papina postupanja: pravio je razliku između katolika, za koje se valjalo zauzeti, i svih ostalih.

Danas više nije sporno da je Vatikan u posljednjih godinu i pol rata spasio brojne Židove od njemačkih krvnika. No jednako je jasno da se stoljetna crkvena demonizacija Židova često bez većih poteškoća uklapala u antisemitizam talijanskog fašizma i njemačkog nacionalsocijalizma.

Zastrašujuće je, osim toga, da nakon rata i sloma nasilnih režima koje Pio XII. prije 1945. nipošto nije želio izazvati, iz papinih usta nije došlo nikakvo objašnjenje. Umjesto toga, do kraja svojega pontifikata protivio se svim nastojanjima da se iz molitve na Veliki petak ukloni izraz za „perfidne Židove“. Tek pet godina nakon smrti toga pape Katolička Crkva uspjela je oblikovati oslobađajući tekst Nostra Aetate, kojim je iznova definirala svoj odnos prema starijoj sestrinskoj religiji.

Kada neutralnost postane politička odluka

Kertzerova studija vrlo jasno pokazuje još nešto: navodno nepolitička neutralnost Pija XII. tijekom rata u stvarnosti je bila duboko politična. Izjava poput one na novogodišnjem primanju u siječnju 1940., da on, papa, nema ništa protiv totalitarnih država dokle god su zajamčena prava Crkve, otvara pogled u ponor stava oblikovanog antimodernizmom. Taj je stav postao slijep upravo za opasnosti moderne i za pitanje kako se s njima treba suočiti.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će štovatelji i branitelji Pija XII. reagirati na Kertzerovu studiju. Nakon više od petsto zanimljivih stranica njezin je zaključak jasan: kao čuvar crkvenih interesa u teškim vremenima Pio XII. bio je iznimno uspješan. Ali u zadaći da papinsku službu učini vidljivom moralnom instancom u dezorijentiranom svijetu, doživio je neuspjeh.

Clemens Klünemann

Knjiga:
Der Papst, der schwieg. Die geheime Geschichte von Pius XII., Mussolini und Hitler
Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 2023., 704 str., 39 €