Smije li otac dovesti mladenku pred oltar? Evo što kaže Crkva

Može li otac dovesti mladenku pred oltar na dan njezina crkvenog vjenčanja? Običaj je mnogima drag, ali njegovo značenje treba pažljivo razumjeti.

Jedan od najpoznatijih prizora s vjenčanja izgleda ovako: crkva je puna, orgulje ili svadbena glazba započinju svečaniji ton, svi ustaju, vrata se otvaraju, a mladenka ulazi u crkvu držeći oca pod ruku. On je prati do oltara, ondje je simbolično “predaje”, a zatim se povlači. Prizor je toliko ušao u naše kolektivno zamišljanje vjenčanja da mnogi više i ne pitaju odakle dolazi, što znači i je li uopće u skladu s katoličkim razumijevanjem sakramenta ženidbe.

A pitanje nije nevažno. Jer liturgija nije kazališna pozornica na koju svatko unosi što mu padne na pamet, ma koliko to bilo dirljivo, fotogenično ili korisno za svadbeni video. Ali nije ni policijska postaja u kojoj svaka ljudska gesta odmah dobije crveni karton. Zato vrijedi pitati jednostavno: smije li otac dovesti mladenku pred oltar na dan njezina vjenčanja?

Kratak odgovor glasi: da, smije. To nije zabranjeno. Ali priča je zanimljivija od toga.

Odakle dolazi običaj da otac vodi mladenku?

Običaj da otac prati mladenku do zaručnika ne proizlazi iz same biti katoličkog sakramenta ženidbe. Njegovi korijeni nalaze se u starijim društvenim i obiteljskim modelima, u vremenu kada brak nije bio samo osobna odluka dvoje ljudi, nego i obiteljski, imovinski, društveni i pravni savez. U takvim je okolnostima otac, kao glava obitelji, imao ulogu onoga koji “predaje” kćer u novi dom, novu obitelj i novi pravni odnos.

Današnjem uhu taj je jezik, s pravom, neugodan. Nitko ne voli čuti da se osoba “predaje” kao da je predmet, zemlja, miraz ili lijepo zapakirana obiteljska investicija. I dobro je da nam je to neugodno. Jer kršćansko shvaćanje braka ne počiva na ideji da žena prelazi iz vlasništva jednoga muškarca u vlasništvo drugoga. U sakramentu ženidbe ne vjenčavaju se dvije obitelji preko tijela mladenke, nego se muškarac i žena slobodno daruju jedno drugome.

Upravo je zato važno razlikovati dvije stvari: povijesno značenje običaja i njegovo današnje moguće značenje. Povijesno, ovaj običaj nosi tragove patrijarhalnog društva u kojem je žena često bila pod snažnom obiteljskom i pravnom kontrolom. Danas, međutim, mnoge mladenke taj čin ne doživljavaju kao znak vlasništva, nego kao znak blizine, zahvalnosti, obiteljske povezanosti i emotivnog prijelaza iz jednoga životnog razdoblja u drugo. Otac ne “predaje” kćer kao imovinu, nego je prati kao osoba koja joj je bila važna na putu do toga dana.

I tu se nalazi ključ. Ista gesta može biti problematična ako se razumije kao prijenos vlasništva, ali može biti lijepa ako se razumije kao pratnja, blagoslov, obiteljska podrška i znak zahvalnosti.

Što Crkva zapravo uči o ženidbi?

Katolička Crkva u središte ženidbe ne stavlja oca, obitelj, svadbenu povorku, fotografa, restoran, bend ni onu vječnu borbu oko toga hoće li prvi ples biti pristojan ili emocionalni zločin nad gostima. U središtu su zaručnici i njihova slobodna privola.

Ženidbu, prema katoličkom nauku, sklapa muškarac i žena koji slobodno i svjesno pristaju jedno na drugo. Nitko drugi ne može dati tu privolu umjesto njih. Ni otac, ni majka, ni kumovi, ni svećenik, ni rodbina koja već na ulazu zna gdje će se žaliti na juhu. Svećenik nije onaj koji “vjenčava” u smislu da on proizvodi brak svojom moći. On u ime Crkve prima privolu zaručnika, blagoslivlja ih i svjedoči njihovu sakramentalnom činu. Ali brak nastaje iz njihove slobodne privole.

To je presudno. U katoličkom obredu ženidbe mladenka nije dovedena pred oltar kako bi je netko drugi predao. Ona dolazi kao slobodna osoba. Dolazi dati svoju riječ. Dolazi izreći svoj “da”. Isto vrijedi i za mladoženju. Nitko ne ulazi u brak kao nečiji posjed, produžetak obitelji ili ukras u svečanoj odjeći. U brak ulaze dvije osobe koje se pred Bogom i Crkvom slobodno daruju jedna drugoj.

Zato bi svaki običaj koji se unosi u vjenčanje morao poštovati tu istinu. Ako otac prati mladenku, onda to smije biti znak ljubavi, pratnje i podrške, ali ne znak vlasništva. Ako je obred oblikovan tako da izgleda kao da otac “predaje” mladenku mladoženji, tada bi taj znak trebalo pročistiti, objasniti ili izvesti drukčije.

Je li bolje da zaručnici uđu zajedno?

U nekim katoličkim liturgijskim praksama naglašava se da bi zaručnici mogli ući zajedno, jer upravo njih dvoje pristupaju sakramentu. Takav ulazak lijepo pokazuje da oni zajedno, slobodno i ravnopravno dolaze pred Boga i Crkvu. Nema dramske napetosti u kojoj mladoženja “čeka”, a mladenka “dolazi”, kao da je čitav obred organiziran oko njegova pogleda i njezina ulaska.

Zajednički ulazak zaručnika ima snažnu teološku poruku. Brak nije predstava u kojoj se mladenka pojavljuje kao završni kadar svadbenog spektakla, nego sakramentalni čin dvoje ljudi koji zajedno ulaze u savez. U tom smislu, zajednički ulazak može bolje izraziti ono što Crkva vjeruje o ženidbi: da se muškarac i žena međusobno daruju, prihvaćaju i zajedno započinju novi život.

Ali to ne znači da je svaka druga praksa automatski zabranjena ili liturgijski sumnjiva. Crkva često dopušta određeni prostor za mjesne običaje, obiteljske geste i kulturne izraze, pod uvjetom da ne zamagljuju smisao sakramenta. Zato pitanje nije samo “smije li otac pratiti mladenku?”, nego “što ta gesta u konkretnom slučaju znači?”.

Ako znači: “ovo je moja kći, ja je predajem drugom muškarcu”, onda smo teološki i ljudski u problemu. Ako znači: “ovo je moj otac, on me prati u jednom važnom trenutku života”, tada je riječ o gesti koja može biti sasvim dostojanstvena i prikladna.

Što s majkom?

Zanimljivo je da se u mnogim svadbenim običajima otac pojavljuje kao glavni pratitelj mladenke, dok majka često ostaje u drugom planu. To je također ostatak starijeg društvenog modela u kojem je otac bio javni predstavnik obitelji. Danas se sve češće postavlja pitanje: zašto mladenku ne bi pratila oba roditelja? Ili majka? Ili netko drugi tko joj je bio važan u životu?

Ni tu ne treba stvarati nepotrebnu dramu. Ako mladenka želi da je prate oba roditelja, to može biti lijep znak zahvalnosti obitelji. Ako želi ući sama, i to može biti snažan znak slobode i osobne zrelosti. Ako želi ući zajedno sa zaručnikom, to može biti teološki vrlo snažna poruka. Ako želi da je prati otac, ni to nije zabranjeno.

Drugim riječima, problem nije u hodanju. Problem nastaje kada hodanje počne govoriti krivu teologiju.

Što bi bilo najispravnije?

Najispravnije bi bilo da se prije vjenčanja o svemu razgovara sa svećenikom koji priprema obred. Ne zato što svećenik mora glumiti redatelja svadbenog ulaska, nego zato što liturgija ima svoj smisao, ritam i teološku jasnoću. Svadbeno slavlje nije samo privatni događaj dvoje ljudi, nego javni liturgijski čin Crkve. Zato se u njemu ne može baš sve oblikovati prema logici: “vidjeli smo na filmu, pa bismo i mi tako”.

Ako se odluči da otac prati mladenku, bilo bi dobro izbjeći jezik “predaje”. Otac je ne daje, ne ustupa i ne prenosi. On je prati. To je velika razlika. Pratiti nekoga znači poštovati njegovu slobodu. Predati nekoga može zvučati kao da sloboda pripada nekom drugom.

Još bi bolje bilo da se u samom obredu jasno vidi kako su zaručnici oni koji slobodno daju privolu. Oni odgovaraju na pitanja. Oni izgovaraju ženidbenu privolu. Oni jedno drugome pružaju ruku. Oni se međusobno daruju i prihvaćaju. Sve ostalo, uključujući ulazak u crkvu, mora služiti toj istini, a ne je zamijeniti.

Dakle, je li zabranjeno?

Ne. Nije zabranjeno da otac mladenku dovede u crkvu i prati je prema oltaru. Katolička Crkva ne zabranjuje takav običaj kao takav. Ali ga treba ispravno razumjeti. On nije bit sakramenta. Nije uvjet za valjanost ženidbe. Nije trenutak u kojem otac “predaje” mladenku mladoženji. I svakako nije znak da žena prelazi iz jedne muške vlasti u drugu.

Ako se ta gesta shvati kao izraz ljubavi, zahvalnosti i obiteljske pratnje, ona može imati svoje mjesto. Ako se shvati kao prijenos vlasništva, onda je treba ostaviti ondje gdje takva ideja i pripada: u povijesnom muzeju loših društvenih navika.

Zaručnici su ti koji sklapaju ženidbu. Njihova slobodna privola čini brak. Otac može pratiti mladenku, majka može pratiti mladenku, oba roditelja mogu je pratiti, zaručnici mogu ući zajedno, a mladenka može ući i sama. Ono što ne smije nestati jest jasnoća da nitko ne vodi ženu pred oltar kako bi je predao drugome. Ona dolazi sama kao slobodna osoba, čak i onda kada je netko s ljubavlju prati.

I možda je upravo to najljepše tumačenje ovoga običaja danas: otac ne dovodi mladenku zato što ona ne može sama, nego zato što nijedan važan životni prag ne mora prijeći bez onih koji su je voljeli prije nego što je toga dana izrekla svoje “da”.