Tko su Transalpinski redemptoristi i zašto spremaju biskupsko posvećenje bez papina mandata?

Na udaljenom škotskom otoku Papa Stronsay sprema se novo biskupsko posvećenje bez papina mandata. U središtu priče su Transalpinski redemptoristi, zajednica koja se nakon pomirenja s Rimom ponovno udaljila od Katoličke Crkve i prihvatila sedevakantistička stajališta.

Srpanj bi u Katoličkoj Crkvi mogao ostati zapamćen po dvama biskupskim posvećenjima bez papina mandata. Prvo je već privuklo veliku pozornost: 1. srpnja u Écôneu u Švicarskoj tradicionalističko Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nedopušteno je posvetilo četvoricu novih biskupa, unatoč izričitoj zabrani Svete Stolice.

Drugo će, po svemu sudeći, proći znatno tiše. Predviđeno je za 25. srpnja na udaljenom škotskom otoku Papa Stronsay.

Toga bi dana kanadski sedevakantistički biskup Pierre Roy trebao za biskupa posvetiti Novozelanđanina o. Michaela Maryja. Riječ je o 72-godišnjem poglavaru i utemeljitelju Kongregacije sinova Presvetoga Otkupitelja, poznatih i kao Transalpinski redemptoristi, zajednice koja od 1999. živi na otoku Papa Stronsay.

Važno je odmah naglasiti: ta zajednica nije isto što i redemptoristi, odnosno Družba Presvetoga Otkupitelja koju je utemeljio sv. Alfonz Liguori. Transalpinski redemptoristi nastali su iz okruženja Svećeničkog bratstva sv. Pija X., zatim su se 2008. pomirili s Rimom, da bi posljednjih godina postupno skliznuli prema sve radikalnijem sedevakantističkom stajalištu. Sedevakantisti, ukratko, smatraju da aktualni papa nije pravi papa i da je Apostolska Stolica zapravo prazna.

Tko su Transalpinski redemptoristi?

Priča počinje 1987., kada je papa Ivan Pavao II. imenovao kanadskog kardinala Édouarda Gagnona apostolskim vizitatorom Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Nadbiskup Marcel Lefebvre, utemeljitelj Bratstva, tada je već najavljivao da će bez dopuštenja Rima posvetiti nove biskupe.

Prema tumačenju samih Transalpinskih redemptorista, Gagnon je potaknuo ideju nove zajednice koja bi spojila privrženost tradicionalnoj latinskoj misi i duhovnost sv. Alfonza Liguorija. Uz Lefebvreov blagoslov, o. Michael Mary, tada mladi redemptorist, zajedno s jednim sjemeništarcem Bratstva i nekoliko kandidata za redovnički život, 2. kolovoza 1988. osnovao je zajednicu koja će postati poznata kao Kongregacija sinova Presvetoga Otkupitelja.

Nakon početaka u Engleskoj, zajednica se 1999. preselila na škotski otok Papa Stronsay, a kasnije je otvorila i kuću na Novom Zelandu.

Nakon što je Benedikt XVI. proširio mogućnost slavljenja mise prema starijem obredu, Transalpinski redemptoristi pomirili su se sa Svetom Stolicom 2008. godine. Četiri godine kasnije biskup Hugh Gilbert iz Aberdeena, biskupije kojoj pripadaju Orkneyjski otoci, kanonski ih je uspostavio kao klerički redovnički institut biskupijskoga prava.

No odnosi s crkvenim vlastima počeli su se otvoreno raspadati 2024. godine. Tada je sadašnji biskup Christchurcha Michael Gielen objavio da članovi zajednice više ne smiju pastoralno djelovati u njegovoj biskupiji i da moraju napustiti njezino područje. Odluku je donio nakon istrage koju je naložio Vatikan i preporuka Svete Stolice. Razlozi javnosti nisu potpuno objašnjeni, što je zajednici omogućilo da se predstavi kao žrtva „nepravde i progona“.

U listopadu 2025. skupina je objavila otvoreno pismo u kojem odbacuje nekoliko važnih dokumenata iz pontifikata pape Franje, među njima pobudnicu Amoris laetitia, motuproprij Traditionis custodes, kojim je ograničena uporaba tradicionalne latinske mise, te deklaraciju Fiducia supplicans o blagoslovima. U pismu su odbacili i ono što nazivaju „sinodalnom Crkvom“, suprotstavljajući je, kako tvrde, „božanski ustanovljenoj Katoličkoj Crkvi“.

Biskup Gilbert odgovorio je da je takav tekst nespojiv s katoličkim osjećajem crkvenog jedinstva te najavio da nadležne dikasterije Svete Stolice proučavaju slučaj.

Situacija se dodatno zaoštrila 2026. godine. U travnju je nestao 24-godišnji član zajednice. U svibnju je policija potvrdila da je njegovo tijelo pronađeno u moru kod Papa Stronsaya te da nema sumnjivih okolnosti smrti. Pokopan je 13. svibnja na otočnom groblju zajednice.

Lokalni mediji zatim su objavili da su trojica članova zajednice napustila otok bez dopuštenja poglavara. Prema tim izvještajima, koristili su samostansko računalo kako bi kontaktirali biskupa Gilberta i dogovorili noćni odlazak brodom, ne obavijestivši ostale članove zajednice. Nakon toga, navodno su prekinuli svaku komunikaciju s Transalpinskim redemptoristima.

Nekoliko dana kasnije, 26. svibnja, zajednica je objavila deklaraciju u kojoj su pape nakon Drugoga vatikanskog koncila opisani kao „papinski pretendenti“. U tekstu se izražava žaljenje zbog pomirenja s Rimom 2008. godine i zaključuje da se zajednica sada drži „učiteljstva katoličkih papa prije Drugoga vatikanskog koncila“.

Zašto biskupsko posvećenje?

Dana 18. lipnja Transalpinski redemptoristi objavili su da će sedevakantistički biskup Pierre Roy 25. srpnja posvetiti o. Michaela Maryja za biskupa.

Roy tvrdi da je sa zajednicom u kontaktu od lipnja 2025. i da se među njima razvilo „istinsko zajedništvo vjere“. No, kako kaže, on sam ne može trajno biti njihov biskup zbog udaljenosti i drugih obveza. Zato mu se činilo „razumnim i nužnim“ da zajednica dobije biskupa koji poznaje njezin život i može se za nju trajno skrbiti.

Pritom Roy otvoreno priznaje da će posvećenje biti obavljeno bez papina mandata, ali to opravdava tvrdnjom da je „Rimska Stolica očito zauzeta od Božjih neprijatelja“. Drugim riječima, problem više nije samo odnos prema liturgiji, Drugom vatikanskom koncilu ili pojedinim dokumentima. Ovdje se izravno osporava papa i crkveno zajedništvo.

Planirano posvećenje trebalo bi se održati privatno, u samostanu Golgotha na Papa Stronsayu. Nakon posvećenja, o. Michael Mary trebao bi uglavnom živjeti u rodnom Novom Zelandu. Roy je u svojoj najavi dodao da će Oceanija i njezinih 50 milijuna ljudi napokon imati „katoličkog biskupa“, što zapravo znači da nijednog biskupa u zajedništvu s Rimom ne smatra istinski katoličkim biskupom.

Biskup Gilbert istoga je dana objavio priopćenje u kojem je jasno upozorio vjernike svoje biskupije što je posrijedi.

Naglasio je da bi se radilo o biskupskom posvećenju bez papina mandata, koje bi obavila skupina biskupa koja niječe da je papa Lav XIV. stvarni papa. Budući da bi se posvećenje trebalo dogoditi na području njegove biskupije, Gilbert je poručio da je dužan upozoriti vjernike kako bi takav čin bio nezakonit, težak čin neposluha i odvajanje sudionika od zajedništva s Katoličkom Crkvom.

Pozvao je katolike da mole za obraćenje onih koji sudjeluju u tom činu.

Što slijedi?

Čini se da biskupov poziv nije imao osobit učinak. Dana 8. srpnja o. Michael Mary objavio je vlastitu deklaraciju u kojoj opravdava nadolazeće biskupsko posvećenje bez papina mandata.

U tekstu se vraća u katolički svijet svojega djetinjstva s početka šezdesetih godina i tvrdi da je Drugi vatikanski koncil uspostavio „novu religiju“ nespojivu s predkoncilskom katoličkom vjerom. Svoju odluku prikazuje kao Božji poziv da, u kasnoj fazi života, bude biskupski oslonac „mladima bez učitelja“ i „svećenicima bez vođe“.

Planirano posvećenje izazvalo je i dodatnu zbrku u širem katoličkom svijetu zbog riječi „redemptoristi“ u nazivu zajednice. Zato je 7. srpnja Družba Presvetoga Otkupitelja, redemptoristi koje je sv. Alfonz osnovao 1732., objavila priopćenje u kojem jasno naglašava da su Transalpinski redemptoristi zasebna pravna stvarnost i da ne pripadaju redu koji je utemeljio sv. Alfonz.

Redemptoristi su također posebno istaknuli da redemptoristi koji djeluju u Škotskoj i pripadaju Družbi Presvetoga Otkupitelja nisu raskolnici.

Ako u posljednji trenutak ne dođe do dramatičnog obrata, Pierre Roy će posljednje subote u srpnju posvetiti o. Michaela Maryja za biskupa. Crkvene vlasti taj će čin smatrati nedopuštenim, a sudionike izvan punoga zajedništva s Katoličkom Crkvom.

Tako će se Transalpinski redemptoristi, nakon godina kanonskog lutanja između pomirenja s Rimom i sve tvrđeg odbacivanja crkvenog autoriteta, vratiti ondje gdje su zapravo već stigli: u raspršeni polusvijet raskolničkih katoličkih skupina, u kojem svatko na kraju pronađe vlastitog papu, vlastitu Crkvu i vlastiti razlog zašto poslušnost više ne vrijedi.