Kad se zapali šuma, ne gori samo drveće: što Crkva kaže o namjernim požarima

Kad netko namjerno zapali šumu, ne uništava samo stabla i raslinje. Ugrožava ljude, njihove domove i rad, tjera vatrogasce u smrtnu opasnost i razara dobro koje pripada svima. Kršćanska etika zato podmetanje požara ne može svesti na vandalizam, nepromišljenu zabavu ili štetu u prirodi. Riječ je o ozbiljnom moralnom činu protiv čovjeka, zajednice i stvorenoga svijeta.

Požar najprije postane broj. Hektari. Vatrogasci. Kanaderi. Kuće. Ozlijeđeni. Kilometri vatrene fronte.

Tek kada se dim počne razilaziti, brojke ponovno dobiju ljudska lica.

Dalmacija je posljednjih dana upravo to ponovno naučila. Veliki požar koji se od Lokve Rogoznice proširio prema Omišu zahvatio je oko tisuću hektara, odnio ljudski život, ozlijedio desetke ljudi i ostavio iza sebe uništene kuće, vozila i krajolik. Istodobno se na zadarskom području istražuju slučajevi u kojima policija sumnja na namjerno izazivanje više požara. Uzroci pojedinih požara još se utvrđuju i odgovornost se ne smije unaprijed pripisivati nikome.

Ali upravo zato vrijedi postaviti pitanje koje počinje ondje gdje policijski očevid završava: što znači svjesno zapaliti šumu?

Kršćanska etika tu ne može biti neodređena. Namjerno podmetanje požara nije samo „šteta u prirodi“. To je čin koji može ugroziti ljudske živote, uništiti nečiji dom i egzistenciju, progutati godine rada, potrošiti golema zajednička sredstva i poslati vatrogasce prema vatri od koje svi drugi pokušavaju pobjeći.

Onaj tko namjerno zapali šumu zato ne pali samo borove, travu i makiju.

Pali sigurnost starice koja mora napustiti kuću u kojoj je provela život. Pali maslinik koji je netko desetljećima podizao. Pali noć obitelji koja s nekoliko torbi stoji pokraj ceste i gleda prema vlastitom domu. U opasnost šalje ljude koji mu ništa nisu učinili, a koji će nekoliko minuta poslije navlačiti vatrogasnu opremu i krenuti prema plamenu koji je on proizveo.

Tu požar prestaje biti samo ekološka katastrofa. Postaje moralno pitanje.

Čovjek nije vlasnik svijeta bez granica

Kršćanstvo prirodu ne smatra božanstvom. Šuma nije sveta zato što bi sama bila božanska. Njezina vrijednost proizlazi iz činjenice da je dio stvorenoga svijeta koji čovjek nije proizveo, ali mu je povjeren.

Biblijska slika čovjeka zato nije slika vlasnika koji je dobio planet na neograničeno raspolaganje. Čovjek je prije čuvar vrta.

Razlika između vlasnika bez granica i čuvara možda zvuči maleno, ali iza nje stoje dvije potpuno različite civilizacije. Prvi pita što još može uzeti. Drugi zna da će jednom morati predati ono što mu je bilo povjereno.

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da su Zemlja i njezina dobra povjereni čovječanstvu na upravljanje te da su dobra stvorenoga svijeta namijenjena cijelom ljudskom rodu. Čak ni pravo privatnog vlasništva ne poništava tu izvornu zajedničku namjenu dobara.

Zato šuma nije samo skup katastarskih čestica.

Može biti državna, općinska ili privatna, ali njezina sjena, zrak, tlo, voda, životinje, krajolik i zaštita koju pruža od erozije ne zaustavljaju se pred tablom na kojoj piše ime vlasnika. Kada šuma izgori, posljedice također ne poštuju vlasničke granice.

Podmetanje požara grijeh je protiv bližnjega

Riječ „grijeh“ u javnosti se često zamišlja kao nešto privatno, gotovo intimni administrativni problem između čovjeka i Boga.

Kršćanska tradicija nikada ga nije razumjela tako usko.

Postoje postupci čije se posljedice razliju preko cijele zajednice. Namjerno izazivanje požara gotovo je školski primjer takvoga čina.

Palitelj ne djeluje samo protiv prirode. Djeluje protiv bližnjega kojega dovodi u opasnost bez njegova pristanka. Protiv vatrogasca koji zbog njegove odluke riskira vlastiti život. Protiv čovjeka kojemu može nestati kuća, automobil, vinograd ili posao. Protiv poreznih obveznika koji će plaćati gašenje i obnovu. Protiv djece koja će naslijediti spaljen prostor.

Papa Franjo u enciklici Laudato si’ povezuje ekologiju upravo s pojmom zajedničkog dobra i odgovornošću prema budućim generacijama. Svijet koji smo primili nije samo naše vlasništvo, nego dar koji dijelimo s drugima i koji ostavljamo onima koji dolaze poslije nas.

Namjerni požar radikalna je suprotnost takvoj logici.

To nije samo nedostatak skrbi. To je svjesno pretvaranje zajedničkog dobra u zgarište.

Sloboda završava ondje gdje počinje tuđi požar

Nakon gotovo svakog požara pojavljuje se poznati repertoar opravdanja. Netko je palio korov. Netko je bacio opušak. Netko se šalio. Netko nije razmišljao. Netko nije očekivao da će vatra otići tako daleko.

Naravno da između namjere i nehaja postoji velika moralna i pravna razlika. Odgovornost se mora utvrđivati prema činjenicama, a ne prema bijesu javnosti.

Ali ondje gdje postoji svjesna namjera ili krajnja bezobzirnost prema očitoj opasnosti, prostora za moralnu maglu nema mnogo.

Sloboda nikada nije značila pravo da se drugoga dovede u opasnost.

Katekizam odgovornost izravno povezuje s voljnim činom, ali ide i korak dalje: čovjek može biti odgovoran i za posljedicu koju nije izravno želio ako ju je mogao predvidjeti i izbjeći.

Jedna iskra usred suhog raslinja, visokih temperatura i vjetra nije filozofski eksperiment o nepredvidivosti svijeta.

Ona ima vrlo predvidiv potencijal.

Kazna je potrebna, savjest još potrebnija

Država zato mora učiniti ono što država postoji da učini: zaštititi život i zajedničko dobro, istražiti požare i kazniti odgovorne.

Hrvatski Kazneni zakon propisuje da onaj tko požarom izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega može biti kažnjen zatvorom od šest mjeseci do pet godina, dok je za isto djelo počinjeno iz nehaja propisana kazna zatvora do tri godine. Teže posljedice mogu povlačiti i težu kaznenopravnu odgovornost.

Hrvatska je za 2026. ponovno donijela poseban program protupožarnih mjera, pri čemu Hrvatska vatrogasna zajednica posebno upozorava na povećanu opasnost od šumskih požara tijekom ljeta u priobalju.

Ali nijedan zakon ne može napraviti ono što bi trebala napraviti savjest.

Kazna može čovjeka spriječiti da drugi put zapali vatru. Ne može ga sama naučiti zbog čega je ne smije zapaliti.

Tu počinje posao koji je znatno teži od policijskog: posao obitelji, škole, medija, lokalne zajednice i Crkve.

Potrebno je ponovno učiti jednostavnu stvar da priroda nije kulisa za naš život, beskonačni spremnik resursa ni ničija zemlja kojom možemo raspolagati bez posljedica. Ona je prostor života drugih ljudi i drugih živih bića, ali i prostor koji ćemo jednoga dana predati ljudima koji još nisu rođeni.

Prije zgarišta u šumi postoji zgarište u čovjeku

Papa Franjo za to je koristio izraz „ekološko obraćenje“. Nije pritom mislio na još jednu crkvenu kampanju razvrstavanja otpada niti na sentimentalnu ljubav prema zelenilu.

Govorio je o mnogo neugodnijoj stvari: promjeni čovjekova pogleda na vlastito mjesto u svijetu.

U Laudato si’ podsjetio je na misao da se vanjske pustinje šire zato što su unutarnje pustinje postale velike. Ekološka kriza zato je za njega i poziv na duboko unutarnje obraćenje. Briga za stvoreni svijet nije ukras kršćanske vjere, nego jedna od posljedica načina na koji kršćanin razumije Boga, čovjeka i svijet.

Možda upravo tu treba tražiti posljednju riječ o namjernom paljenju šuma.

Prije nego što vatra ostavi crnu padinu, nešto je već pocrnjelo u čovjeku koji je svjesno odlučio zapaliti je. Morao je u jednom trenutku zaključiti da su tuđa sigurnost, nečiji dom, životinje, šuma i ljudi koji će riskirati život gaseći požar manje važni od njegova hira, interesa, osvete ili zabave.

Šibica je tada samo posljednji korak.

Zato se nakon požara ne bi trebalo pitati samo koliko je hektara izgorjelo i koliko će koštati obnova. Vrijedi pitati i kakvo društvo stvaramo ako zajedničko dobro počinjemo doživljavati kao ničiju stvar, a tuđi život kao prihvatljiv rizik vlastite samovolje.

Jer kada netko namjerno zapali šumu, ne gori samo drveće. Gori ona nevidljiva granica koja čovjeka sprječava da povjerenu mu zemlju pretvori u plijen, slobodu u samovolju, a tuđi život u kolateralnu štetu vlastitoga hira.