Gospić: Otrov koji smo zakopali, savjest koju smo utišali

Gotovo 37.000 tona otpada, onečišćeno tlo i opasne kemikalije pronađene u podzemnim vodama. Ekološka afera u Gospiću otvara pitanje koje nadilazi kaznenu odgovornost pojedinaca: koliko štete nastaje zbog onoga što činimo, a koliko zbog onoga što smo mogli spriječiti, ali nismo?

Lika je u hrvatskoj mašti oduvijek bila prostor neke tvrdoglave čistoće. Kamen, šuma, bura, hladna voda i zemlja koja čovjeku nikada nije davala mnogo bez ozbiljna truda. Kraj u kojem se živjelo skromno, ali s osjećajem da barem ono što dolazi iz prirode nije pokvareno. Zato vijesti iz Gospića imaju osobito gorak okus. Kao da je netko odlučio zagaditi upravo ono što se nije moglo odnijeti.

Na prostoru nekadašnjeg kombinata Velebit pronađeno je oko 37.000 tona različitog otpada, među kojim su ostaci elektroničke opreme, medicinskog otpada, plastike i građevinskog materijala. Vještačenja su pokazala ozbiljno onečišćenje tla, uništenje staništa na gotovo 18.000 četvornih metara te prisutnost PFAS spojeva, takozvanih vječnih kemikalija, u podzemnim vodama nizvodno od odlagališta.

No možda najuznemirujući dio priče nije ono što su otkrili laboratoriji, nego ono što su godinama prije njih pokušavali reći ljudi. Građani su fotografirali kamione, pisali prijave i upozoravali na sumnjive aktivnosti. Inspekcijski postupci jesu pokretani, dozvole su se izdavale, ukidale pa ponovno izdavale, a otpad je nastavljao pristizati. Sustav, čini se, nije bio potpuno nepokretan. Samo se kretao presporo i često u pogrešnom smjeru.

Grijeh koji nema otiske prstiju

Na početku svake mise katolici izgovaraju jednu od najpoznatijih molitava: priznaju da su sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Posljednja riječ obično prođe gotovo neprimijećeno. A možda je upravo ona najneugodnija.

Jer grijeh propusta nema uvijek lice. Ne mora imati kamion kojim se dovozi otpad, lopatu kojom se zakopava ili potpis na sumnjivom dokumentu. Katkad ima oblik prijave koja nije ozbiljno razmotrena, nadzora koji nije bio dovoljno učinkovit ili odluke koju je bilo jednostavnije odgoditi. Odgovornost se pritom toliko raspodijeli među uredima i nadležnostima da se na kraju svi mogu pozvati na nešto što jesu učinili, dok ono najvažnije ostaje neučinjeno.

Naravno, nije svako zakašnjenje kazneno djelo niti je svaki službenik odgovoran za ono što se dogodilo. Upravo zato postoje istrage i sudovi. Ali moralna odgovornost ne počinje tek ondje gdje počinje kaznena. Ona nas pita jesmo li učinili ono što smo mogli i trebali, osobito kada su posljedice našeg nečinjenja mogli snositi drugi.

Zemlja koju nismo stvorili

Papa Franjo u enciklici Laudato si’ Zemlju naziva sestrom s kojom dijelimo život, ali i sestrom koja trpi zbog zla što joj ga nanosimo. Nije riječ o sentimentalnoj slici prirode, nego o drukčijem razumijevanju čovjekova mjesta u svijetu.

Biblijska pripovijest o stvaranju govori da je čovjek postavljen u vrt kako bi ga obrađivao i čuvao (Post 2,15). Ta dva glagola pripadaju zajedno. Čovjek smije koristiti zemlju, ali nema pravo ponašati se kao da iza njega više nitko neće živjeti.

U Gospiću se ta jednostavna istina pretvorila u zastrašujuće konkretno pitanje. Koliko vrijedi nečija zarada ako će drugi desetljećima živjeti s posljedicama? I kakav je to razvoj u kojem se jednome kraju ostavljaju otrov i troškovi sanacije, dok korist odlazi nekamo drugamo?

Prema listopadskom istraživanju CRO Demoskop, afera s otpadom u Gospiću bila je najvažnija tema mjeseca za ispitanike. To pokazuje da priča odavno nije samo lokalna. Ona dira u nešto što poznaju ljudi diljem Hrvatske: osjećaj da institucije često postanu odlučne tek kada šteta postane toliko očita da je više nitko ne može ignorirati.

A ipak, prava mjera odgovornosti neće biti broj konferencija za novinare, političkih optužbi ni televizijskih rasprava. Bit će to uklonjeni otpad, sanirano tlo, pouzdane informacije o zdravstvenim rizicima i odgovori na pitanja tko je što znao i kada je mogao djelovati.

Lika je stoljećima živjela s oskudicom, ali oskudica nije isto što i otrov. S prvom se čovjek može naučiti nositi. Drugu mu netko ostavlja u nasljedstvo.

Otpad zakopan u Gospiću možda će trebati godinama uklanjati. Ali još bi opasnije bilo da pod njim ostane zakopana i naša odgovornost.