Crkva je u krizi. I tako već dvije tisuće godina.

Problemi s kojima se Crkva danas suočava nisu od jučer. Već su prve kršćanske zajednice raspravljale o ulozi žena, mučile se s nedostatkom vjerodostojnih crkvenih službenika, suočavale se s nezainteresiranošću vjernika i tražile načine kako sačuvati vlastiti identitet, a pritom ostati otvorene svijetu. Robert Vorholt podsjeća da pitanje nije samo kako prevladati krizu, nego kako vjerodostojno živjeti ono što se propovijeda.

Neki problemi prate Crkvu od samih njezinih početaka. Dovoljno je zaviriti u Novi zavjet. Pavlovo mjestimice prilično zamršeno obrazlaganje prava i uloge žena u bogoslužnim okupljanjima gotovo ostavlja dojam da je i sam apostol slutio kako o tom pitanju još nije izrečena posljednja riječ. Poslanica Hebrejima upozorava na vjernike koji su počeli izostajati sa zajedničkih okupljanja (usp. Heb 10,25). Pastoralne poslanice svjedoče o nastojanjima da se pronađu čestiti i pouzdani ljudi kojima se mogu povjeriti odgovorne službe u Crkvi. Djela apostolska pokazuju kako i naizgled čvrsto utemeljena, ali odveć kruta teološka shvaćanja mogu mladu Crkvu dovesti u ozbiljne neprilike. A knjiga Otkrivenja upozorava kako mlakost, neodlučnost i dodvoravanje duhu vremena mogu crkvenom navještaju oduzeti samu njegovu bit (usp. Otk 2–3).

Savjeti su, dakle, Crkvi bili potrebni od prvoga dana. I ne može se požaliti da ih nije dobila. Kada Pavao inzistira na skladu između onoga što kršćani vjeruju i načina na koji žive, zapravo pogađa srž problema.

Pogledamo li sve te novozavjetne tekstove zajedno, pred nama se otvara čitav niz izazova s kojima su se suočavali prvi kršćani. Neki su zahtijevali ozbiljno teološko promišljanje, drugi sasvim praktične odgovore na pitanje kako živjeti kršćansku vjeru u konkretnim okolnostima. A mnogi su tražili oboje.

Na teološkoj razini jedan od najvažnijih zadataka bio je oblikovati jasno razumijevanje Kristove osobe. Trebalo je, naime, odgovoriti na temeljno pitanje: na kojim se vjerovnim temeljima Isus koji je naviještao Božje kraljevstvo počeo naviještati kao Krist? Samo isticanje jedinstvenosti njegova etičkog nauka, koliko god on bio uzoran i privlačan, nije dovoljno. Kršćanska vjera počiva i na uvjerenju da se u Isusu na nenadmašan način objavljuje sam Bog.

Jednako je važno bilo pronaći način da crkveni navještaj doista dopre do ljudi. Za to je prije svega bila potrebna vjerodostojnost onih koji vjeru naviještaju. Već se tada moglo naslutiti da ljude kršćanstvu ne privlače nužno veliki govori i dojmljive propovijedi. Mnogo češće to čine socijalni rad koji se obavlja srcem, brižljivo pripremljena bogoslužja, crkvena glazba koja dira čovjeka, pouzdanost u međuljudskim odnosima te odsutnost ulagivanja i samovažnosti. Ukratko, poslanje koje svoju snagu crpi iz privlačnosti autentičnog kršćanskog života.

Ništa manje zahtjevno nije bilo pitanje crkvenog ustroja. Trebalo je naučiti živjeti jedinstvo u različitosti i različitost u jedinstvu. To je podrazumijevalo spoznaju da širini evanđelja mora odgovarati otvorena i prostrana Crkva, ali i da jasnoća te obvezujuća snaga evanđeoske poruke zahtijevaju jednako jasan i dosljedan crkveni navještaj.

Unutar zajednice valjalo je povezati ljude različitoga vjerskog, društvenog i etničkog podrijetla u jednu Božju obitelj, ne dopuštajući pritom da se izgubi jasnoća zajedničke vjere. U odnosu prema svijetu trebalo je imati hrabrosti napustiti mentalitet opkoljene utvrde i uvijek iznova pronalaziti put dijaloga između dviju krajnosti: nekritičkog prilagođavanja i nepopustljive krutosti.

Sve je to lako izreći. Mnogo je teže tako živjeti. Uostalom, lako može svatko. Kršćanima je od samih početaka povjereno nešto veliko.

Robert Vorholt doktor je teologije i profesor egzegeze Novoga zavjeta na Sveučilištu u Luzernu.

CiG