Kad se i Petar nađe na bolničkom krevetu

Papa Lav XIV. operiran je u rimskoj Poliklinici Gemelli, gdje su liječnici potvrdili da boluje od raka pluća. Operacija je prošla bez komplikacija, a prvi nalazi upućuju na uredan oporavak. No vijest o Papinoj bolesti otvara i pitanje koje nadilazi medicinske nalaze: što se događa kada čovjek koji predvodi milijune vjernika i sam postane onaj kojemu su potrebni pomoć, njega i molitva?

Nije prepustio glasnogovorniku da svijetu priopći vijest o njegovu zdravlju. U nedjelju, 11. listopada, nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja, papa Lav XIV. sam je rekao da su mu liječnici otkrili malen, dobro lokaliziran čvorić na plućima i preporučili operaciju. Govorio je mirno, gotovo kao da obitelji priopćava nešto o čemu je već dugo razmišljao. Dva dana poslije, u rimskoj Poliklinici Gemelli, odstranjen mu je donji režanj desnog plućnog krila. Tijekom zahvata potvrđeno je ono na što su liječnici već sumnjali: riječ je o adenokarcinomu, jednom od oblika raka pluća.

Papa ima rak. Četiri riječi koje zvuče kao naslov velike svjetske vijesti, a zapravo govore o iskustvu koje poznaju tisuće obitelji. Negdje u Zagrebu, Splitu ili Osijeku netko je ovih dana čuo gotovo istu rečenicu, samo što se vijest nije proširila svjetskim medijima. Ostala je u liječničkoj ordinaciji, između nalaza, neizgovorenih pitanja i pogleda prema čovjeku koji je do jučer bio zdrav.

Pastir kojemu je također potreban pastir

Navikli smo papu promatrati s određene udaljenosti. Vidimo ga na balkonu bazilike svetog Petra, među mnoštvom, u bijeloj odjeći koja njegovoj osobi daje simboličku težinu veću od njega samoga. I premda znamo da je riječ o čovjeku, papinska služba kao da ga u našoj predodžbi pomalo izdvaja iz običnih ljudskih iskustava. A onda se ta slika preseli na bolnički krevet, među liječnike, nalaze, lijekove i respiratornu fizioterapiju.

Odjednom postaje vidljivo ono što je oduvijek bilo istina: i Petar ima tijelo koje može oboljeti, pluća kojima treba zrak i život koji nije izuzet od ljudske krhkosti.

Državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin rekao je kako ga je tijekom razgovora s Papom zadivila njegova smirenost. Sam Lav XIV. iz bolnice je uputio poruku sudionicima vatikanskog susreta posvećenog obitelji, zahvalio im na molitvama i zamolio da nastave moliti za njega, kao što i on moli za njih.

Sličnu smo molbu nebrojeno puta čuli od pape Franje. Toliko često da smo je gotovo prestali primjećivati. No iste riječi drukčije odjekuju kada dolaze od čovjeka koji se oporavlja od operacije. Ono što je nekad moglo zvučati kao uobičajena završna rečenica papinskog obraćanja sada otkriva svoju izvornu jednostavnost: i onaj koji druge okuplja u molitvi treba da netko moli za njega.

Kad te drugi povedu kamo ne želiš

Pri kraju Ivanova evanđelja uskrsli Isus govori Petru o vremenu kada više neće moći sam odlučivati o svakom svojem koraku: „Kad si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio. Ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasati i povesti kamo nećeš” (Iv 21,18).

Evanđelist te riječi povezuje s Petrovom smrću, ali one otvaraju i šire pitanje o ljudskoj slobodi, nemoći i predanju. Jer dođe trenutak kada čovjek, ma koliko samostalan, utjecajan ili odgovoran bio, mora dopustiti drugima da ga vode. Ponekad kroz posljednje godine života, ponekad samo kroz bolnički hodnik.

U novijoj povijesti Crkve vidjeli smo različite načine na koje su se pape susretale s vlastitom tjelesnom ograničenošću. Ivan Pavao II. ostao je na službi do smrti, premda mu je bolest postupno oduzimala glas i pokretljivost. Benedikt XVI. odlučio se odreći službe kada je procijenio da više nema snage za njezino obnašanje. Franjo je tijekom posljednjih mjeseci života više puta pokazao koliko bolest može promijeniti svakodnevicu čovjeka naviknutog na susrete, putovanja i neprestanu aktivnost.

Nijedan od tih odgovora nije jedini mogući način vjernosti. Ostati nije nužno hrabrije nego otići, kao što ni povlačenje ne mora značiti odustajanje. Ono što ih povezuje mnogo je važnije: papinska služba ne daje čovjeku vlast nad vlastitom prolaznošću.

A Crkva, ako doista vjeruje ono što naviješta, ne može svoju budućnost vezati uz tjelesnu snagu jednoga čovjeka.

Kad Crkva prestane skrivati slabost

U vijesti o bolesti Lava XIV. postoji još nešto vrijedno pozornosti. Papa je sam govorio o zdravstvenom problemu, a Vatikan je nakon operacije objavio konkretnu dijagnozu i podatke o zahvatu. U instituciji koja je tijekom povijesti zdravstveno stanje svojih poglavara često obavijala diskrecijom, takva otvorenost nije nevažna.

Naravno, ni papa ni bilo koji bolesnik nije dužan javnosti položiti račun o svakom medicinskom nalazu. Pravo na privatnost ne prestaje izborom na Petrovu stolicu. Ali ondje gdje postoji javna odgovornost, iskreno priopćavanje onoga što je važno može učiniti više za povjerenje od svih pokušaja da se sačuva privid nepokolebljive snage.

Jednako je važno ne pretvoriti Papinu bolest u još jednu veliku crkvenu predstavu. Molitva za bolesnika nije demonstracija privrženosti instituciji, a njegova patnja nije sredstvo kojim treba dokazivati ispravnost vlastitih uvjerenja. Čovjeku koji je bolestan prije svega su potrebni liječenje, odmor, blizina i sloboda da vlastitu bolest proživi bez dodatnih očekivanja.

Možda se upravo ovdje skriva jedna od najvažnijih poruka ove vijesti. Živimo u svijetu koji čovjeka neprestano potiče da bude učinkovit, snažan, dostupan i nezamjenjiv. Bolest odjednom prekida taj ritam i dovodi u pitanje uvjerenje da vrijedimo onoliko koliko možemo učiniti. No čovjekovo dostojanstvo ne počinje njegovom sposobnošću da bude koristan, pa s njom ne može ni nestati.

To vrijedi za starca u domu, ženu koja čeka rezultate pretraga, radnika koji se nakon teške dijagnoze više ne može vratiti na posao. Vrijedi i za papu.

Ono što bolest ne može oduzeti

Prema priopćenju Vatikana od 14. listopada, prvi poslijeoperacijski nalazi Lava XIV. uredni su, a oporavak zasad teče očekivanim tijekom. Za cjelovitiju procjenu bolesti bit će potrebni dodatni nalazi. Pred Papom su dani liječenja i oporavka, a pred liječnicima pitanja na koja još treba odgovoriti.

U svemu tome odzvanja Pavlova rečenica: „Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9). Ne kao objašnjenje zašto je netko obolio niti kao zahtjev da bolest podnosi bez straha i prigovora. Još manje kao zamjena za medicinu. Nego kao podsjetnik da ljudska vrijednost i vjernost ne prestaju ondje gdje prestaje naša snaga.

Možda će se Lav XIV. uskoro vratiti svojim obvezama, putovanjima i susretima s vjernicima. Tome se možemo nadati. Ali njegova se služba neće mjeriti samo danima u kojima je mogao stajati pred mnoštvom. Nešto se o Crkvi može naučiti i dok njezin poglavar leži u bolničkoj sobi, ovisan o znanju liječnika i pomoći drugih ljudi.

Jer Petar ne mora uvijek biti onaj koji pridržava druge. Ponekad i njega treba pridržati. A možda se upravo tada najbolje vidi da Crkvu ne nosi on sam.