Smije li vjernik biti depresivan?

Papa Lav XIV. listopadsku molitvenu nakanu posvetio je brizi za mentalno zdravlje, pozvavši Crkvu da postane sigurno mjesto za ljude koji žive s depresijom, tjeskobom i drugim psihičkim teškoćama. Njegova poruka otvara pitanje o kojem se u vjerničkim zajednicama još uvijek nedovoljno govori: zašto čovjeku koji pati katkad nudimo duhovne savjete umjesto razumijevanja i pomoći?

„Moli se više pa će proći.“ Tko je živio s depresijom ili uz nekoga tko se s njom bori, vjerojatno je barem jednom čuo nešto slično. Takve se rečenice često izgovaraju iz iskrene želje da se pomogne, ali čovjeku koji se jedva uspijeva nositi sa svakodnevicom mogu dodati još jedan teret: osjećaj da je, osim što je bolestan, nekako podbacio i kao vjernik. Kao da njegova patnja svjedoči o nedostatku povjerenja u Boga ili o molitvi koja jednostavno nije bila dovoljno ustrajna.

Zato je važno što je papa Lav XIV. listopadsku molitvenu nakanu posvetio upravo brizi za mentalno zdravlje. U videoporuci, držeći sličicu svete Dimfne, zaštitnice osoba s duševnim bolestima, Papa moli Boga za oproštenje zbog trenutaka u kojima smo odvraćali pogled i pridonosili stigmatizaciji ljudi koji pate. Potom zaziva Crkvu koja će biti otvoren dom, sigurno mjesto prihvaćanja, zajednica koja sluša bez osuđivanja i prilazi bez straha.

Vrijedi primijetiti redoslijed: Papa ne počinje savjetom onima koji pate, nego molbom za oproštenje onih koji ih nisu znali razumjeti.

Depresija nije manjak vjere

To bi zapravo trebalo biti samorazumljivo, ali očito još uvijek nije. Depresija nije grijeh, kazna ni dokaz slabe vjere. Riječ je o ozbiljnom zdravstvenom stanju koje može utjecati na čovjekove osjećaje, misli, tijelo i sposobnost svakodnevnog funkcioniranja. Slično vrijedi za anksiozne poremećaje, koje pritom treba razlikovati od uobičajene tjeskobe i zabrinutosti koje povremeno doživljavamo svi.

Čovjek koji boluje od depresije ne treba dodatni osjećaj krivnje zato što se ne uspijeva radovati, moliti ili ustati iz kreveta. Potrebni su mu razumijevanje, blizina i, prema potrebi, stručna pomoć.

Nikome ne bismo savjetovali da zbog molitve prestane liječiti dijabetes ili neku drugu tjelesnu bolest. Zašto onda još uvijek ponekad očekujemo da bi molitva trebala zamijeniti psihoterapiju ili liječenje psihičkih poremećaja?

Vjera i medicina nisu suparnice. Molitva može biti izvor utjehe, nade i unutarnje snage, ali ne mora ukloniti simptome bolesti. Uostalom, i sam je Lav XIV. u prošlogodišnjoj molitvenoj nakani za osobe koje se bore sa suicidalnim mislima naglasio važnost stručne pomoći kada je ona potrebna.

Ni Biblija ne skriva ljudsku tamu

Kršćanska tradicija poznaje mnogo više ljudske tjeskobe nego što se katkad čini iz naših propovijedi. Prorok Ilija, nakon iscrpljujućih događaja na Karmelu, bježi u pustinju, liježe pod grm i želi umrijeti. „Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi život moj“, govori Bogu (1 Kr 19,4).

Zanimljivo je kako se Bog odnosi prema njemu. Ne prekorava ga zbog nedostatka vjere niti od njega zahtijeva dodatni duhovni napor. Šalje mu anđela s hranom i vodom, dopušta mu da se odmori i tek ga potom vodi dalje.

To nije biblijski priručnik za liječenje depresije, ali jest dragocjena slika brige za čovjeka koji više nema snage.

Slične glasove čujemo i u psalmima, osobito u Psalmu 88, čija molitva gotovo u cijelosti ostaje obavijena tamom. Ni kršćanski mistici nisu bili pošteđeni iskustva Božje odsutnosti. Ivan od Križa pisao je o tamnoj noći, a pisma Majke Terezije otkrivaju dugotrajnu unutarnju suhoću i duboku duhovnu patnju.

Naravno, duhovna tama nije isto što i klinička depresija. Bilo bi pogrešno svaku psihičku bolest proglašavati mističnim iskustvom ili patnji pripisivati posebno duhovno značenje. Ali ti nas primjeri podsjećaju da iskustvo tame nije strano vjeri i da čovjekova nemogućnost da osjeti Božju blizinu ne znači da je prestao vjerovati.

Zajednica koja zna slušati

Crkvene zajednice mogu imati važnu ulogu u životu ljudi koji se suočavaju s psihičkim teškoćama. Ponekad će se čovjek prije obratiti svećeniku, redovnici ili nekome iz župne zajednice nego psihologu ili psihijatru. Upravo zato pastoralni djelatnici trebaju znati prepoznati granice vlastite uloge.

Nije svaka patnja duhovni problem, kao što ni svaka životna kriza zahtijeva medicinsko liječenje. No kada je stručna pomoć potrebna, svećenik ne bi smio pokušavati biti psihoterapeut niti nuditi jednostavne odgovore na složenu ljudsku patnju.

Ponekad je najvažnije saslušati čovjeka bez žurbe da mu nešto objasnimo. Ne govoriti mu da Bog nikome ne daje više nego što može podnijeti, ne požurivati ga prema zahvalnosti i optimizmu, ne tumačiti njegovu bolest kao kušnju koju mora uspješno položiti.

Jednako je važno znati kamo ga uputiti. Župne zajednice trebale bi poznavati dostupna savjetovališta, stručnjake i službe za pomoć u kriznim situacijama. A propovjedaonica bi povremeno trebala biti i mjesto s kojega će ljudi čuti da depresija nije sramota i da traženje stručne pomoći nije znak manjka vjere.

Milosrdni Samarijanac nije držao propovijed

Papa se u listopadskoj molitvenoj nakani poslužio i slikom milosrdnog Samarijanca. U toj Isusovoj prispodobi čovjek koji nailazi na ranjenika ne započinje razgovor o razlozima njegove nesreće. Ne ispituje ga o krivnji i ne pokušava mu objasniti smisao njegove patnje. Prilazi mu, previja rane, odvodi ga na sigurno i pobrine se da netko nastavi skrbiti o njemu.

U tome se možda najbolje sažima ono što bi pastoral mentalnog zdravlja trebao biti: prisutnost koja ne osuđuje, pomoć koja poznaje vlastite granice i zajednica koja ne nestaje čim razgovor postane težak.

Crkva neće izliječiti svaku depresiju, niti je to njezina zadaća. Ali može prestati biti mjesto na kojem se ljudi zbog bolesti osjećaju još krivima. Može naučiti slušati, pružati podršku i surađivati s onima koji imaju stručna znanja za liječenje psihičkih poremećaja.

Jer čovjek koji pati ne treba još jednu potvrdu da nije dovoljno snažan. Treba nekoga tko neće njegovu patnju pretvoriti u ispit njegove vjere.