Hrvatska od 100 milijardi i umirovljenici bez večere

Hrvatsko gospodarstvo ove bi godine prvi put moglo premašiti 100 milijardi eura. Istodobno, dio umirovljenika prisiljen je štedjeti na hrani, grijanju i drugim osnovnim potrebama. Između tih dviju stvarnosti otvara se pitanje koje statistika ne može riješiti: koliko vrijedi gospodarski napredak ako se njegovi plodovi ne osjećaju i za stolovima najsiromašnijih?

Dvije vijesti iz iste Hrvatske. Prema Vladinim projekcijama, vrijednost hrvatskoga gospodarstva ove bi godine prvi put trebala premašiti 100 milijardi eura. Istodobno, jedan novinski komentar upozorava da naši umirovljenici preskaču obroke. Na prvi pogled, dvije nepovezane priče. Jedna pripada gospodarskim rubrikama, druga svakodnevici ljudi čije se teškoće rijetko pretvaraju u naslovnice. A zapravo govore o istom društvu i otvaraju neugodno pitanje: koliko vrijedi napredak koji se može izračunati, ali ga dio ljudi ne može osjetiti?

Godišnja inflacija u rujnu iznosila je 4,7 posto. Vlada je najavila i povećanje godišnjeg dodatka umirovljenicima na sedam eura po godini mirovinskog staža. Svako povećanje primanja dobrodošlo je onima kojima novac nedostaje, ali jednokratni dodatak ne može sam po sebi riješiti teškoće koje se ponavljaju svakoga mjeseca. Računi stižu redovito, a hladnjak se ne puni statističkim pokazateljima.

BDP je važan pokazatelj gospodarske aktivnosti, ali ne govori nam dovoljno o raspodjeli blagostanja. Ne pokazuje koliko ljudi pri kupnji mora odustati od namirnica koje su namjeravali ponijeti kući, koliko ih odgađa uključivanje grijanja ili koliko umirovljenika nakon plaćanja režija mora pažljivo rasporediti svaki preostali euro. Za razumijevanje društva potrebne su nam brojke, ali i svijest o životima koji se iza njih skrivaju.

Starost nije trošak

O umirovljenicima se u javnom prostoru često govori jezikom proračunskih opterećenja, fiskalne održivosti i demografskih problema. Sve su to legitimna pitanja. Nijedno društvo ne može zanemariti odnos između zaposlenih, umirovljenika i sredstava kojima raspolaže. Ali problem nastaje kada čovjek postupno nestane iza troška koji predstavlja.

Stariji nisu samo korisnici mirovinskoga sustava. Oni su ljudi čiji su rad, briga za obitelj i društveni doprinos ugrađeni u sadašnjost koju mlađe generacije nasljeđuju. Nisu svi imali iste mogućnosti, jednako plaćene poslove ni neprekinut radni staž. Upravo zato visina mirovine ne može biti mjerilo vrijednosti nečijeg života.

Socijalni nauk Crkve poznaje načelo opće namjene dobara, prema kojem su dobra svijeta namijenjena svim ljudima. Privatno vlasništvo pritom se priznaje, ali ono ne dokida odgovornost prema zajedničkom dobru. Jednako je važno načelo povlaštene brige za siromašne, koje nas podsjeća da se društvena pravednost ne iscrpljuje u povećanju ukupnoga bogatstva, nego zahtijeva pozornost prema onima koji od njegova rasta imaju najmanje koristi.

Papa Franjo često je upozoravao na „kulturu odbacivanja“, osobito kada je govorio o starijima. Društvo koje cijeni čovjeka ponajprije prema njegovoj produktivnosti lako počinje promatrati starost kao razdoblje u kojem je osoba manje važna jer više ne pridonosi gospodarstvu na način koji se može neposredno izmjeriti.

No dostojanstvo nije mirovinski dodatak koji se dodjeljuje prema godinama staža. Ono čovjeku pripada i onda kada više ne može raditi, kada treba pomoć i kada od svojega društva očekuje barem minimum sigurnosti.

Postoji i glad koja se ne vidi

Odgovornost države pritom je nezamjenjiva. Dostojanstvene mirovine, dostupna zdravstvena skrb i učinkovita zaštita od siromaštva ne mogu se prepustiti dobroj volji pojedinaca. Solidarnost je dragocjena, ali ne smije služiti kao opravdanje za nedostatke sustava.

S druge strane, ni najbolji mirovinski sustav neće sam riješiti problem osamljenosti. Postoje stariji ljudi koji još nekako uspijevaju platiti račune, ali nemaju s kime razgovarati. Nekima je najduži razgovor u danu onaj s prodavačicom ili liječnikom. Ne nedostaje im samo materijalna sigurnost nego i osjećaj da nekome pripadaju.

Tu župne zajednice, Caritas, susjedi i obitelji mogu učiniti mnogo. Posjet, zajednički ručak ili jednostavno pitanje treba li nekome nešto iz trgovine neće riješiti problem siromaštva, ali mogu ublažiti onu njegovu dimenziju koju nijedna statistika ne bilježi: osjećaj da si postao nevidljiv.

U Matejevu evanđelju Isus poistovjećuje služenje potrebitima sa služenjem njemu samome: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40).

Zanimljiva je ta evanđeoska mjera. Ne govori o prosjeku, gospodarskom rastu ni ukupnom zadovoljstvu stanovništva. Govori o jednom čovjeku, njegovoj gladi, žeđi i potrebi da bude viđen.

Jednoga dana, kada budemo govorili o gospodarskim uspjesima Hrvatske u ovom desetljeću, možda ćemo se s ponosom prisjećati trenutka kada je njezin BDP premašio 100 milijardi eura. Ali za razumijevanje stvarne vrijednosti toga uspjeha trebat će nam još jedan podatak: kako su tada živjeli ljudi s najmanjim mirovinama.

Jer bogatstvo jedne zemlje ne vidi se samo u onome što uspije proizvesti, nego i u onome što njezini najsiromašniji više ne moraju sebi uskraćivati.