Latinska Amerika: katolici odlaze, ali kamo?

Papa Lav XIV. je jučer (6. studenoga) započeo apostolsko putovanje u Urugvaj, Argentinu i Peru.

Za njega to nije tek još jedan međunarodni posjet, nego svojevrstan povratak kući. Robert Francis Prevost desetljećima je djelovao kao misionar i biskup u Peruu, gdje je upoznao život Crkve daleko od vatikanskih dvorana, među ljudima kojima su vjera, siromaštvo i svakodnevna borba za dostojanstven život često nerazdvojni. No kontinent na koji se vraća posljednjih se desetljeća duboko promijenio. Latinska Amerika i dalje je izrazito religiozna, ali sve manje katolička.

Prema velikom istraživanju Pew Research Centera, objavljenom u siječnju 2026., udio katolika u šest velikih latinskoameričkih zemalja znatno se smanjio tijekom posljednjega desetljeća. Ono što je nekoć bilo gotovo samorazumljivo, da biti Argentinac, Brazilac ili Peruanac ujedno znači biti katolik, danas sve manje odgovara stvarnosti.

Brojke koje govore više od propovijedi

U Argentini je udio katolika pao sa 71 na 58 posto, u Brazilu sa 61 na 46 posto, u Meksiku s 81 na 67 posto, a u Kolumbiji sa 79 na 60 posto. U Peruu, zemlji koju papa Lav XIV. smatra svojom drugom domovinom, katolici su s nekadašnjih 76 pali na 67 posto stanovništva. U Čileu je pad također izrazit, sa 64 na 46 posto.

Brazil i Čile tako više nemaju katoličku većinu među odraslim stanovništvom, a posebno je zanimljivo da se promjene ne događaju samo zbog prelaska u druge kršćanske zajednice.

U Argentini se danas 24 posto odraslih izjašnjava kao ateisti, agnostici ili osobe bez određene vjerske pripadnosti. U Čileu ih je čak 33 posto, u Kolumbiji 23, a u Meksiku 20 posto. Istraživanje pokazuje da mlađe generacije znatno rjeđe prepoznaju katoličanstvo kao dio vlastitoga identiteta.

Brojke su neugodne za Crkvu koja je stoljećima oblikovala kulturni, društveni i politički život kontinenta. No još je važnije pitanje što se iza njih zapravo događa.

Ne odlaze svi evangelicima

Uobičajeno objašnjenje glasi da katolike preuzimaju evangeličke i pentekostalne zajednice, koje se osobito posljednjih desetljeća šire Latinskom Amerikom. Takvo objašnjenje nije potpuno pogrešno, ali nova istraživanja pokazuju da je stvarnost složenija.

U Brazilu bivši katolici doista češće prelaze u protestantske zajednice nego što napuštaju religijsku pripadnost. U Peruu su ta dva smjera gotovo podjednako zastupljena. No u Argentini, Čileu, Kolumbiji i Meksiku više bivših katolika završava među vjerski neopredijeljenima nego među protestantima.

Primjerice, u Meksiku se 15 posto odraslih izjašnjava kao nekadašnji katolici koji danas ne pripadaju nijednoj religiji, dok ih je samo četiri posto prešlo u protestantske zajednice.

To bitno mijenja način na koji treba razumjeti krizu katoličanstva. Nije riječ samo o konkurenciji između različitih crkava, nego o sve većem broju ljudi koji ne osjećaju potrebu pripadati bilo kojoj vjerskoj instituciji.

Pritom postoji još jedan podatak koji bi mogao iznenaditi mnoge crkvene ljude: velika većina stanovnika istraživanih zemalja i dalje vjeruje u Boga. Čak i među vjerski neopredijeljenima većina ispitanika nije izgubila vjeru u njegovo postojanje.

Drugim riječima, ljudi ne napuštaju nužno Boga kada napuštaju Crkvu. Ponekad samo prestaju vjerovati da im je za odnos s Bogom potrebna institucija.

Što evangelici rade drukčije?

Ipak, rast pojedinih evangeličkih zajednica zaslužuje pozornost, osobito zato što njihov uspjeh nije moguće objasniti samo novcem, medijskim utjecajem ili agresivnim pridobivanjem vjernika.

Mnoge takve zajednice nude ono što ljudi često traže, a u velikim institucijama teško pronalaze: osobni odnos, neposrednost i osjećaj pripadnosti. U maloj zajednici pastor poznaje vjernike po imenu, molitva uključuje svakodnevne životne probleme, a vjera nije ograničena na nedjeljni obred. U njoj ima prostora za osobno svjedočanstvo, emocije, međusobnu pomoć i aktivno sudjelovanje običnih vjernika.

To ne znači da su evangeličke zajednice oslobođene vlastitih problema ili da Katolička crkva nema sličnih iskustava. Latinska Amerika ima dugu tradiciju bazičnih crkvenih zajednica, socijalnoga pastorala, pučke pobožnosti i rada među siromašnima. Međutim, ondje gdje jedan svećenik pastoralno skrbi za desetke udaljenih naselja, a vjernici ga susreću tek povremeno, zajednica lako postaje nešto udaljeno i gotovo apstraktno.

Istraživanja su već ranije pokazivala da su među razlozima prelaska iz katoličanstva u protestantske zajednice želja za osobnijim iskustvom Boga, drukčijim načinom bogoslužja i zajednicom koja se više brine za svoje članove.

Crkva bi zato trebala ozbiljno razmisliti o tome koliko je njezina prisutnost u životima ljudi stvarna, a koliko se iscrpljuje u održavanju postojećih struktura.

Kriza pripadnosti i povjerenja

Naravno, bilo bi pojednostavljeno sav pad katoličanstva pripisati nedostatku pastoralne blizine. Promjene religijske pripadnosti povezane su i s obrazovanjem, urbanizacijom, generacijskim razlikama, promjenama društvenih vrijednosti i drukčijim razumijevanjem osobne slobode.

Ne treba zanemariti ni krizu povjerenja koju su produbili slučajevi seksualnoga zlostavljanja, prikrivanja odgovornosti i zloupotrebe crkvenoga autoriteta. Ondje gdje se institucija predstavlja kao moralni autoritet, a ne uspijeva zaštititi najranjivije, njezina vjerodostojnost ozbiljno slabi.

No možda je najvažnije razumjeti da odlazak iz Crkve nije uvijek dramatičan događaj. Mnogi ljudi ne donose veliku odluku da će prestati biti katolici. Jednostavno se postupno udaljavaju, prestaju sudjelovati u životu zajednice i s vremenom više ne vide razlog da joj pripadaju.

Takav odlazak gotovo je neprimjetan. Nema otvorenoga sukoba, nema javnoga odricanja od vjere, a često ni ljutnje. Ostaje samo ravnodušnost.

Pouka koju ne bi trebalo previdjeti ni u Hrvatskoj

Bilo bi pogrešno misliti da se ove promjene tiču samo Latinske Amerike. Hrvatska je i dalje većinski katolička zemlja prema popisu stanovništva, ali formalna vjerska pripadnost ne govori dovoljno o stvarnom odnosu ljudi prema Crkvi.

Moguće je biti kršten, vjenčan u crkvi, slaviti Božić i Uskrs, a istodobno nemati gotovo nikakav odnos sa župnom zajednicom. Moguće je također vjerovati u Boga, a nemati povjerenja u crkvene institucije.

Upravo zato najvažnije pitanje nije kako spriječiti prelazak katolika u druge vjerske zajednice, nego zašto sve više ljudi ne pronalazi razlog da ostane u vlastitoj.

Crkva koja svoju snagu mjeri samo brojem krštenih, župnih ureda i sakramentalnih evidencija može dugo održavati dojam stabilnosti, čak i kada se njezina stvarna povezanost s ljudima postupno smanjuje.

Papino putovanje u Latinsku Ameriku zato dolazi u važnom trenutku. Lav XIV. vraća se među ljude s kojima je dijelio velik dio svojega života, ali sada kao poglavar Crkve koja mora naučiti živjeti bez nekadašnje samorazumljive društvene većine.

Možda će upravo iskustvo peruanskih sela, koje poznaje bolje od većine vatikanskih dužnosnika, biti važnije od velikih strategija i pastoralnih dokumenata. Jer iza statističkih podataka o padu katoličke pripadnosti nalaze se konkretni ljudi, sa svojim razlozima, razočaranjima i očekivanjima.

A Crkva koja želi razumjeti zašto ljudi odlaze morala bi ih, prije svega, biti spremna saslušati. Ne zato da ih što prije vrati u statistiku, nego zato što su važni i onda kada više ne žele biti njezin dio.