Svetost s crvotočinama

Kao da su svetost stekli tako što su prestali biti ljudi.

U starim crkvama sveci rijetko stare. Odjeća im blista, pogledi su mirni, a lica spokojna kao da ih nitko nikada nije razočarao. Tek kada priđemo bliže, primijetimo napuklu boju, oštećeno drvo, rupice kroz koje su se provukli crvi. Ispod zlata krije se materijal koji vrijeme polako nagriza. Možda je to jedna od najpoštenijih slika svetosti koje poznajem. Čak ni kip sveca nije bez crvotočina. Zašto onda od živoga čovjeka očekujemo da ih nema?

Na svetkovinu Svih svetih sjećamo se ljudi čija imena nose crkve, trgovi i kalendari, ali i bezbroj drugih kojima nitko nije podigao kip. Svece smo smjestili toliko visoko da im više ne vidimo ljudska lica. U našim predodžbama nikada ne ustaju na krivu nogu, ne gube strpljenje, ne sumnjaju u Boga niti izgovaraju riječi zbog kojih bi se kasnije kajali. Kao da su svetost stekli tako što su prestali biti ljudi. U takvu društvu teško je pronaći mjesto za vlastitu nesigurnost. Ako je svetost život bez pukotina, većina nas ispala je iz igre i prije nego što je počela.

Sveci nisu prestali biti ljudi

Srećom, evanđelje ne počinje popisom uljepšanih životopisa. Isus na gori govori: blago ožalošćenima, gladnima i žednima pravednosti, milosrdnima, mirotvorcima, progonjenima. Isus ne govori o ljudima kojima sve polazi za rukom, koje svi vole i kojima se drugi dive. Takvi ionako rijetko imaju problema s pronalaženjem mjesta u prvim redovima. Njega više zanimaju oni koje obično nitko ne primjećuje.

Najlakše je tuđu patnju proglasiti Božjom voljom

No blaženstva nisu romantična pohvala siromaštvu, žalosti ili progonu. Gladnomu nije dobro zato što je gladan, niti poniženomu zato što trpi. U protivnome bismo tuđu patnju mogli promatrati mirne savjesti, pa je još proglasiti blagoslovom. Najlakše je tuđu patnju proglasiti Božjom voljom. Tako gladni ostaju gladni, poniženi poniženi, a oni koji su za to odgovorni mogu mirno nastaviti svojim putem. „Blago gladnima i žednima pravednosti” nije utjeha onima koji se mire sa svijetom kakav jest, nego nemir onima koji znaju da bi mogao biti drukčiji.

Najviše me, priznajem, sada muči ono „blago mirotvorcima”.

Svatko voli mir, osobito kada ga treba uspostaviti netko drugi. Drag nam je dok nas ništa ne košta. Teže je ne uzvratiti uvredom kada smo uvjereni da imamo pravo. Ili uzeti vremena i pošteno saslušati čovjeka o kojemu je naša okolina već donijela presudu. Ponekad mir počinje upravo ondje gdje odlučimo prešutjeti riječi kojima bismo nekoga mogli povrijediti. Takvi mali izbori rijetko završavaju u svetačkim životopisima. Ipak, na njima počiva mnogo više ljudskih odnosa nego na velikim govorima o ljubavi.

Petar se više puta odrekao Isusa. Učenici su pobjegli kad je zagustilo. Ni veliki ljudi vjere nisu bili pošteđeni straha, oholosti i pogrešaka. Njihove slabosti ne treba uljepšavati, a njihove propuste opravdavati samo zato što ih nazivamo svetima. Svetost nije gumica kojom brišemo vlastite pogreške, a još manje bol koju smo nanijeli drugima. Ona je mogućnost da čovjek, unatoč svemu što je u njemu nedovršeno, ne prestane učiti voljeti.

Dobrota unatoč svemu

Možda nam zato najviše trebaju nepoznati sveci. Žena koja godinama njeguje bolesnoga supruga, ali se ponekad od umora rasplače u kupaonici. Čovjek koji se usprotivi ponižavanju kolege, premda zna da bi mu šutnja bila korisnija. Susjeda koja pokuca na vrata starijeg čovjeka i ostane slušati istu priču koju je već čula mali milijun puta. Nitko od njih ne lebdi nekoliko centimetara iznad zemlje. Imaju račune, umor, loše raspoloženje i trenutke u kojima bi najradije sve poslali u neku stvar. Njihova dobrota nije manje stvarna zato što nije uvijek laka.

Ne mislim pritom da svetost znači dopustiti drugima da nas iscrpe. Ne treba svaku žrtvu proglasiti vrlinom ni svaku šutnju mirom. Katkad je najpoštenije reći ne, zaštititi slabijega, udaljiti se od onoga tko nas ponižava. Milosrđe bez istine može postati izgovor za nasilje, a mir bez pravednosti pristojno ime za strah. Blaženstva ne traže od nas da nikome ne smetamo, nego da nas još uvijek boli ono što se događa drugima.

Možda svetost počinje onda kada odustanemo od potrebe da izgledamo besprijekorno. Kada priznamo da smo nekoga povrijedili, kada se vratimo razgovoru koji smo izbjegavali, kada u tuđoj pogrešci prepoznamo nešto od vlastite slabosti. Naše crvotočine nisu vrline i ne treba ih slaviti ni skrivati pod novim slojem pozlate. Ali one nisu ni dokaz da u nama više nema mjesta za dobro.

Kipovi će i dalje stajati na oltarima, pod zlatom i prašinom. Mi ćemo i dalje živjeti sa svojim pukotinama, lošim odlukama i stvarima koje bismo najradije izbrisali.

Možda svetost ne počinje kada napokon sredimo sve što s nama nije u redu, nego kada prestanemo vlastite slabosti koristiti kao izgovor da ne učinimo nešto dobro za druge.