Čarolija novog početka

U svojoj pjesmi “Stepenice” Hermann Hesse piše da “u svakom početku počiva čarolija koja nas štiti i  pomaže nam da živimo”. Biblijska čitanja ove nedjelje govore o jednom takvom početku.

No, teško je ne primijetiti nekakvu težinu u zraku. Prvo nam je pandemija pokazala da i nismo toliko ni sigurni ni altruistični kako smo si desetljećima tepali. Agresorski rat protiv Ukrajine probudio je Zapad iz naivnog političkog sna da će naša budućnost biti i ostati u znaku mira i sve izraženijeg blagostanja. Govor o klimatskim promjenama prijeti podijeliti društvo na jednoj novoj razini. Novi valovi izbjeglica naziru se na horizontu i plaše bogati Zapad. U Hrvatskoj se HDZ i Kaptol samozadovoljno dogovaraju oko izgradnje novog “nacionalnog” stadiona u Zagrebu dok u potresom razrušenoj Banovini jedan dio “nacije” još uvijek spava u barakama i kontejnerima. Inflacija nemilice izjeda nagomilano bogatstvo, a povjerenje u države i njihove regulatorne ovlasti sve je upitnije. U politici se primjećuje pojačana sklonost autoritarnosti nauštrb demokracije i ljudskih prava.

Nije ni čudo što apokaliptične fantazije u ovakvim okolnostima cvjetaju kao gljive poslije kiše.

Kao posljedica svega ovoga, sve je više onih koji se bore s tjeskobom i depresijom. Ni mnogi kršćani nisu pošteđeni. Velik je postotak onih koji ne samo da nemaju povjerenja u anakronu Crkvu, zamrznutu u nekim prošlim stoljećima, već i u samog Boga. Usred krajnje bezizlazne situacije, starozavjetni prorok Izaija izgovara riječi utjehe da će Jahve kao Bog povijesti izbaviti svoj narod iz ropstva. “Narod koji je boravio u tami ugleda veliku svjetlost; onima koji su obitavali u tamnom kraju osvanu jarka svjetlost.”

Matej se poziva na ovo starozavjetno proroštvo i otvara najvažnije poglavlje u povijesti kršćanstva: početak Isusova javnog djelovanja. Iako su njegovi suvremenici tada bili uvjereni da će novi Mesija u Jeruzalemu započeti svoje djelovanje, Isus svoje prve javne korake pravi u „Galileji poganskoj“. U izrazu „poganska Galileja“ očituje se biblijska geografija nevjerojatne simbolike i političke eksplozivnosti. Ovaj epitet odražava povijest, ali i sastav stanovništva koje je u ono vrijeme bilo pogansko, tj. nežidovsko. Previše stranaca, previše praznovjerja, previše svega onoga što – prema tadašnjem mnijenju – pravom Mesiji ne bi trebao biti prioritet. Zemlju i ljude, koje su u ono vrijeme svi već bili otpisali, Isus pretvara u binu Božjeg kraljevstva te poziva na izlazak iz zone komfora i napuštanje onih davno utabanih putova koji više nigdje ne vode.

Potrebni su nam nositelji nade i svjetla, a ne politički populisti i religijski fundamentalisti koji samo izazivaju nelagodu i strah. Potrebna nam je prava religija koja liječi i tješi, otklanja strahove te jednostavno pušta ljude da žive svoj život. Bog ne ispunjava sve naše želje, ali zato ispunjava sva svoja obećanja. Višestruke krize našeg vremena ne označavaju kraj svega, nego početak nečeg novog.