Čemu teologija danas?

Nekoć “kraljica znanosti”, teologija je danas postala disciplina i poziv onih čiji se glas ne čuje niti u crkvi, a kamoli u društvu.

Opće je mjesto, pa i javna tajna da se u posljednjih desetak godina broj studenata teologije prepolovio. Mnogi katolički teološki i protestantski fakulteti u Hrvatskoj muku muče s upisom novih studenata, a među onima koji studij upišu, mnogi se odluče studij nastaviti u drugim strukama. Doskače se tome na mnogo načina: prilagodbom programa, famoznim „povezivanjem studija s tržištem rada“, a u slučaju teologije, sve snažnijim zagovaranjem i otvaranjem svojevrsnih religijskih studija ili studija religije povezanih s drugim disciplinama. Prostora i radnih mjesta za teologe nema. Crkve se očito nisu snašle na tom tržištu, te mimo vjeroučiteljskog zanimanja, ne nude gotovo ništa budućim teolozima. Studij „čiste“ teologije, da ga tako nazovemo, sve više se zatvara i omogućuje samo kandidatima za svećeništvo.

Nadalje, sa strane crkve i teologa koji su se stavili u poziciju obrane crkve, uvelike se govori o averziji medija i sekularnoga svijeta prema teolozima koji više, kaže se, ne sudjeluju u javnim medijskim raspravama dok ih se u medije poziva samo ako treba objasniti neki službeni stav crkve. Drugim riječima, teolozi više nisu javno dobro nego isključivo dobro crkve. Ovo „dobro“ također treba staviti pod navodnike jer je pitanje koliko teolozi služe crkvi samo da objasne neka službena stajališta biskupa, hijerarhije, pastora ili pak oni sami koriste usluge teologa da usmjere neka svoja stajališta ili ih formuliraju.

Nije to samo hrvatski slučaj. Diljem Europe i SAD-a došlo je do krize teologije i teologa, a samim time i krize crkve. Isti slučaj, masovno prilagođavanje teoloških fakulteta programu religijskih studija, religiologije, sve snažnijeg promatranja religije kao fenomena, a ne kao važnoga i golemoga resursa za današnji svijet, odvija se diljem svijeta. Religija je postala tek jedan od fenomena koji se trebaju proučavati, a sam poziv teologa najčešće je ili gurnut u kabinet akademskog istraživanja ili pak u samoću javnoga govora gdje teolog postaje izdvojeni pojedinac čiji glas ne sluša ni crkva, a kamoli javnost.

Drugačije je bilo famoznih devedesetih, kada su predavaonice teoloških fakulteta bile ispunjene i laicima i kandidatima za svećeništvo. Najveći dio njih je otišao u vjeroučiteljsko zanimanje, a dobar dio njih u druga zanimanja, gdje su koristili svoje teološko znanje, ili pak u akademska istraživanja.

Istraživanje svih fenomena koji su doveli do, slobodno možemo reći, propadanja teologije u nas posljednje desetljeće previše je složen da bismo ga obuhvatili ovim kratkim kolumnističkim tekstom, no pokušat ćemo ukazati samo na neke aspekte uzroka i posljedica neprivlačnosti teologije kao poziva i zanimanja, ili pak ograničavanja studija teologije na kandidate za svećeništvo.

Na našem području slobodno se može postaviti pitanje je li teologija ikad bila cijenjena i poštovana disciplina u našim crkvama, kako katoličkoj tako i protestantskim. Još je Karl Barth, pišući svoju kapitalnu knjigu Crkvena dogmatika u 14. svezaka, istu preimenovao u Crkvenu, budući da ju je počeo pisati kao Kršćansku dogmatiku. Razlog je taj, reći će on, što teologija mora biti u službi crkve, konkretne crkve. No, ta služba teologije crkvi ne smije se ograničavati na pretumačivanje i svojevrsno prepisivanje službenih stavova crkvene hijerarhije, već teologija treba biti ta koja će svojih znanjima, istraživanjima, usmjeravati crkvu u okolnostima u kojima se nalazi.

Teologija, ako se vodi svojim glavnim i prvim svojim adresatom i izvorom, Bogom i njegovom objavom, naime, dovodi u pitanje ustaljene prakse i mišljenja u svojoj zajednici. Ona nije i ne smije biti sluškinja običaja, navika i krutoga dogmatizma koji najčešće prevladavaju našim zajednicama, već otvara prostore slobode pojedinca u svijetu u kojemu se nalazi. Ta sloboda, kao prvi izvor teološkog razmišljanja, prije svega podrazumijeva slobodu drugih ljudi, pa je stoga teologija, kao poziv, nužno usmjerena prema svijetu oko sebe i pokušaju ili barem pronalaženju načina oslobođenja pojedinaca i zajednica oko sebe. Naglašavam „pronalaženju načina“, što podrazumijeva zaista raznolike načine razumijevanja i slobode i životnih situacija u kojima se pojedinci i zajednice nalaze. Sve to podrazumijeva zaista intenzivan dijalog sa suvremenim svijetom i njegovim izazovima. No, kako to s dijalogom biva, u dijalogu se i pojedinac i zajednica, ali i teologija i crkva nužno moraju mijenjati i spoznavati koliko su deficitarne odgovoriti na današnje izazove čovječanstva. Puko korištenje ustaljenih termina, pristupa, razumijevanja i crkve i okolnoga svijeta, vodi tek samoizolaciji i dogmatskome tupilu koje ne služi nikome. Današnji svijet je postao toliko pluralan i toliko nesamorazumljiv da se jedan glas, jednoobrazan glas, ne može niti približiti pokušajima onoga oslobođenja i sebe samih i okolnoga svijeta kojemu teži i teologija kao poziv, ali i sam crkveni navještaj.

Gdje smo onda s pozivom teologa i teologijom u javnom prostoru, ali i u crkvenim zajednicama? Sužavanje proučavanja teologije na pripadnike budućega kleričkog poziva, naravno, sužava taj glas na samo jedan – muški i hijerarhijski. Gdje su laici, gdje su žene, gdje su pripadnici raznih društvenih slojeva koji žive u ovome svijetu i koji mogu na potrebe suvremenoga svijeta puno bolje odgovoriti od budućih pripadnika hijerarhije? Pluralnost suvremenog svijeta nužno za sobom povlači i pluralnost teološkog poziva. Naglašavam teološkog, koji promišlja i donosi moguća rješenja, a ne tek da ponavlja ono već naučeno i ponavljano desetinama, ako ne i stotinama godina. Također, prenamjena teologije u religijske znanosti, koje su također iznimno potrebne, dovodi do toga da teologija ne progovara iz sebe same, nego se tek uvrštava i proučava kao jedan od fenomena suvremenog svijeta. Religija jest i fenomen i treba je svoditi i na razinu fenomena jer se time mogu uvidjeti razne dimenzije religije koje iz područja same teologije možda bivaju nevidljivi.

No, što s „čistom“ teologijom? Očito je da će je biti sve manje, i u crkvama i u javnosti. Teolozi će svoje teološko znanje koristiti u raznim drugim zanimanjima dok će u crkvama najčešće biti ili zanemarivani, gurnuti na margine ili pak potpuno nepotrebni. Ili će pak biti potrebni samo kao razlagatelji „vječnih istina“ koje proklamiraju crkvena hijerarhija, svećenici, biskupi, pastori i slični. Hijerarhija, biskupi, svećenici, pastori, kao voditelji manjih ili većih zajednica, nužno streme prema stabilnosti poretka i ustaljenih načina razmišljanja i vjerovanja i pitanje je koliko oni mogu biti ti nositelji teološkoga mišljenja u današnjemu svijetu.

Teologija u sebi nosi onaj nužno potrebni dašak subverzije koji ustaljene načine razmišljanja, djelovanja i odnosa prema zajednici i svijetu oko sebe dovodi u pitanje. Ona to radi tako što upućuje na mnogostruke manifestacije života pojedinaca koji se ne mogu svesti pod jedno okrilje, jednoga govora i jednoobraznog načina djelovanja i razmišljanja. Potrebni su nam ženski teološki glasovi, glasovi pripadnika rodnih, spolnih, rasnih, etničkih, klasnih manjina kako bi upozorili da se njezin navještaj mora obratiti sasvim konkretnom kontekstu života tih ljudi.

U današnjem svijetu, suočenom s mnogim izazovima, teologija je također, usprkos svim navedenim nedaćama, kao i zbog masovne tehnokratizacije i instrumentalizacije svijeta, poziv budućnosti. Kao i druge humanističke discipline, ona postavlja pitanje takvome svijetu „zašto“, „čemu“ i „gdje to sve vodi“, što je nasušno potrebno današnjemu svijetu, pojedincima i zajednicama. Tek postavljajući ta pitanjima ona postaje subverzivna prema takvome poretku.