Dorothee Sölle: Što znači biti kršćanin

Biti kršćanin nije gotov identitet, nego trajno nastojanje da se postane čovjekom. Dorothee Sölle promišlja vjeru kao put nadilaženja vlastitih granica, povezanosti s drugima i otpora svemu što čovjeku oduzima dostojanstvo.

Zašto sam kršćanka? To nije tek opis nekog postojećeg stanja. Nisam kršćanka na isti način na koji sam bjelkinja, Njemica ili majka. Kada kažem da sam kršćanka, zapravo govorim o nečemu što nastojim biti, prema čemu živim i što tek postajem. „Gospodine, želim biti kršćanin u dubini svoga srca“, kaže jedna duhovna pjesma.

Nazivam se po čovjeku kojega su prije dvije tisuće godina mučili do smrti, a ipak ga nisu uspjeli uništiti. S njime se poistovjećujem. Njegovoj istini vjerujem više nego svim drugim djelićima istine koje sam u životu upoznala, a svakako više nego vlastitoj. Poistovjetiti se s njime znači da ne mogu govoriti o vlastitom identitetu, a da ne govorim o njemu.

Kada bih sebe opisivala samo kao bjelkinju, Njemicu, majku, učiteljicu, spisateljicu ili bilo što drugo, to mi ne bi bilo dovoljno. Takav bi opis prešutio ono što je za mene presudno: poistovjećivanje s Kristom i osobito razumijevanje onoga što znači postajati čovjekom.

Ako izbjegavam govoriti o tome što znači biti kršćanka, izlažem se opasnosti da govorim samo o onome što jest. A upravo to nije dovoljno. Moj identitet obuhvaća više od mojega pojedinačnog postojanja. Štoviše, opisivati sebe samo onime što „jesam“ znači ostati zatočena u zatvoru iz kojega treba izići.

Transcendencija je nužan čin svakodnevice.

Ne završavam ondje gdje završavaju moje ruke, kao što ni moje postojanje ne počinje tek trenutkom mojega rođenja. Istinski živimo samo onda kada nadilazimo ono što nam je zadano.

To znači da možemo naučiti prepoznavati svakodnevne trenutke transcendencije, postati pozorni na zbivanja u kojima se oblikuje ljudski život, na one trenutke u kojima čovjekovo lice postaje istinski ljudskim licem.

Ali to znači i postati svjestan materijalnih i duhovnih okolnosti u kojima se ljudima oduzima mogućnost istinskoga života, u kojima im se uskraćuje sposobnost nadilaženja postojećeg. To se događa zbog gladi i bijede, koje sve čovjekove snage usmjeravaju na puko preživljavanje, tako da za život više ništa ne preostaje. Događa se u otuđenom radu, u besmislenom ponavljanju uvijek istoga. Događa se i u potrošačkoj kulturi, u kojoj se naš život i postojanje svode na stjecanje i posjedovanje.

Ljudsko je dostojanstvo u sposobnosti da se nadiđe postojeće.

Krist nas poziva da sudjelujemo u tom otajstvu. On u nama ponovno budi upravo tu sposobnost.

Mi smo ljudi, govori nam. Nismo strojevi. Nismo tek proizvođači bruto društvenog proizvoda. Nismo izvršitelji u službi „nacionalne sigurnosti“ pretvorene u zlatno tele. Nismo ni bespomoćna bića podvrgnuta prisilama sustava.

Naprotiv, sposobni smo za transcendenciju upravo zato što živimo povezani s drugima.

Jedna je od temeljnih tvrdnji kršćanskoga razumijevanja čovjeka da postoji neraskidivo jedinstvo između ljudskoga života, života koji svatko od nas živi, i transcendencije.

Povezana sam s drugima, nekamo pripadam, dakle jesam.

Sva druga moguća obrazloženja mojega postojanja, poput Descartesova „Mislim, dakle jesam“ ili Camusova „Bunim se, dakle jesam“, za mene počinju prekasno.

Samo zato što sam u Kristu povezana sa svima drugima, moje mišljenje ima smisla. I upravo me ta povezanost obvezuje na otpor.

Izvor: Dorothee Sölle, Erinnert euch an den Regenbogen. Herder Verlag, Freiburg – Basel – Wien, 1999.