Dubrovnik 2027. postaje središte mediteranskog dijaloga: Teologija koja gradi mostove

Dubrovnik će u srpnju 2027. ugostiti Mediteranske susrete, međunarodno okupljanje posvećeno miru, dijalogu i suradnji među narodima i vjerskim zajednicama Sredozemlja. Riječ je o nastavku procesa koji je pokrenuo papa Franjo, a koji sve snažnije oblikuje jedan od najzanimljivijih smjerova suvremene teologije: promišljanje vjere iz iskustva susreta, različitosti i zajedničke odgovornosti za svijet.

Odluka o održavanju sljedećih Mediteranskih susreta u Dubrovniku najavljena je 9. listopada na sastanku predstavnika biskupskih konferencija i istočnih katoličkih Crkava u vatikanskom Domu svete Marte. Susret je predvodio marsejski nadbiskup kardinal Jean-Marc Aveline, koji koordinira crkvenu suradnju na Mediteranu.

Među sudionicima bili su jeruzalemski latinski patrijarh kardinal Pierbattista Pizzaballa, predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Matteo Zuppi te maronitski patrijarh kardinal Béchara Boutros Raï, zajedno s predstavnicima drugih crkvenih zajednica mediteranskog prostora.

U središtu razgovora našlo se pet međusobno povezanih područja: pravda i mir, međureligijski dijalog, obrazovanje i kultura, migracije i druge ljudske ranjivosti te ekologija. Cilj je razviti trajnu mrežu suradnje koja nadilazi povremena okupljanja i povezuje biskupe, teologe, redovničke zajednice, mlade i predstavnike civilnog društva.

Dubrovnik će tako, nakon ovogodišnjeg susreta u Barceloni, postati sljedeća važna postaja mediteranskog crkvenog dijaloga.

Mediteran kao mjesto susreta, a ne razdvajanja

Vijest o Dubrovniku važnija je nego što se na prvi pogled čini. Mediteran je stoljećima prostor susreta kultura, religija i civilizacija, ali i njihovih sukoba. Na njegovim su obalama nastajale velike duhovne i intelektualne tradicije, trgovalo se idejama i dobrima, gradili gradovi i rušila carstva. Danas tim istim morem prolaze migranti, uz njegove se obale vode ratovi, a političke i vjerske podjele nerijetko se predstavljaju kao nepremostive.

Upravo iz te složene povijesti nastaje ono što nazivamo mediteranskom teologijom. Ona nije zasebna teološka disciplina s unaprijed utvrđenim granicama, nego pristup koji polazi od konkretnog života ljudi, njihovih povijesti, rana i nada. Umjesto da različitost promatra ponajprije kao prijetnju vlastitom identitetu, nastoji je razumjeti kao prostor u kojem vjera može produbiti vlastito razumijevanje čovjeka i Boga.

Takva teologija ne odustaje od kršćanskog identiteta niti pokušava izbrisati stvarne razlike među religijama. Naprotiv, ozbiljno ih shvaća. Ali polazi od uvjerenja da čvrst identitet ne mora proizvoditi zatvorenost i da susret s drugim ne znači odricanje od sebe.

To je osobito važno u vremenu u kojem se religija ponovno često svodi na oznaku kulturne pripadnosti, a kršćanstvo koristi kao simbol razlikovanja jednih od drugih. Mediteranska teologija podsjeća da kršćanska vjera nije nastala kao projekt obrane kulturnih granica, nego kao navještaj koji ih je od samih početaka prelazio.

Uostalom, i samo je kršćanstvo rođeno na Mediteranu. Njegova povijest nezamisliva je bez Jeruzalema, Antiohije, Aleksandrije, Atene i Rima, bez susreta židovske vjere, grčke misli i rimskoga svijeta. Otvorenost susretu stoga nije naknadni ustupak modernome dobu, nego dio njegova najdubljeg povijesnog iskustva.

Hrvatska već ima važan doprinos

Posebno je vrijedno što Hrvatska u taj proces ne ulazi bez vlastitog iskustva. Mediteranski teološki susreti, koje organizira Riječka nadbiskupija, već su izrasli u prepoznatljiv međunarodni prostor teološkog dijaloga. Njihovi počeci sežu u dubrovačke Ljetne škole teologije, pokrenute 2019., a projekt je poslije nastavljen u Rijeci i Lovranu pod vodstvom nadbiskupa Mate Uzinića.

Njihova posebnost nije samo u međunarodnom karakteru, nego prije svega u spremnosti da se za istim stolom okupe katolički, pravoslavni, protestantski i muslimanski teolozi te studenti teologije. To je osobito dragocjeno na prostoru čija novija povijest pokazuje koliko brzo vjerska pripadnost može postati sredstvo društvenog razdvajanja.

Ovogodišnji susreti, održani pod naslovom „Prorokovati mir okruženi bukom rata: Mirotvorstvo u doba militarizma“, bavili su se upravo pitanjem može li religija u vremenu militarizacije i rastućeg nepovjerenja ponuditi drukčiji govor o miru, identitetu i zajedničkom životu.

U tome leži i vrijednost riječkog projekta. On pokazuje da teologija ne mora biti zatvorena u akademske ustanove niti ograničena na rasprave koje zanimaju samo uski krug stručnjaka. Može postavljati pitanja koja se tiču svakodnevnog života, javnog prostora i društvene odgovornosti. Može otvarati teme o kojima se u Crkvi katkad nerado razgovara i pritom ostati ozbiljno ukorijenjena u vlastitoj tradiciji.

Takav pristup zaslužuje podršku, osobito zato što ne počiva na velikim deklaracijama, nego na stvarnom iskustvu razgovora i zajedničkog učenja.

Crkva koja se ne boji drugoga

Jeruzalemski patrijarh kardinal Pizzaballa u svojem je nedavnom pastoralnom pismu podsjetio da pripadnost može biti snažna, a da pritom ne postane kruta i obrambena. Upravo dubina vlastitog identiteta, ističe, može omogućiti otvorenost prema drugome.

U toj se misli možda najbolje sažima smisao mediteranske teologije. Ona ne traži Crkvu bez vlastitog glasa, nego Crkvu koja je dovoljno sigurna u svoju poruku da može slušati i glasove drugih. Ne predlaže površni sklad u kojem se prešućuju sukobi, nego zahtjevniji put na kojem se razlike priznaju, a dostojanstvo drugoga ne dovodi u pitanje.

Naravno, bilo bi naivno očekivati da teološki susreti sami po sebi mogu zaustaviti ratove, riješiti migracijske krize ili prevladati stoljeća međusobnog nepovjerenja. Njihova vrijednost nije u obećanju brzih rješenja, nego u stvaranju odnosa bez kojih dugoročne promjene teško mogu nastati.

Zato je najava susreta u Dubrovniku dobra vijest i za hrvatsku Crkvu. Ona otvara priliku da se već započeti teološki dijalog dodatno osnaži i poveže sa širim mediteranskim prostorom. Ujedno je i poticaj da se iskustvo riječkih Mediteranskih teoloških susreta ne promatra kao izdvojena inicijativa, nego kao vrijedan doprinos budućnosti teologije u Hrvatskoj.

Dubrovnik za takav razgovor ima i simboličku težinu. Grad koji je stoljećima gradio svoju opstojnost na diplomaciji, trgovini i umijeću pregovaranja, a u novijoj povijesti iskusio razaranje i rat, može ponuditi snažan okvir za promišljanje mira koji nije tek odsutnost sukoba.

Mediteranska teologija u konačnici postavlja jednostavno, ali neugodno pitanje: ako nas vjera ne uči kako živjeti s onima koji se od nas razlikuju, što smo zapravo iz nje naučili?

Dobro je da će se o tom pitanju sljedeće godine razgovarati i u Dubrovniku. Još je bolje što se o njemu u Hrvatskoj već godinama ozbiljno promišlja.