Gdje je nestao čovjek? (Mt 9,9-13)

Kratak biblijski tekst kojega ove nedjelje razmatramo može nam se na prvi pogled učiniti kao epizoda u čijem se središtu zanimanja nalaze okolnosti Isusova poziva upućenom jednom od učenika.

I doista, Isus u blizini Galilejskog jezera u carinarnici susretne Mateja, izravno mu se obrati i on odluči krenuti za njim. U sljedećoj sceni vidimo Isusa kako se zajedno s učenicima nalazi u njegovoj kući i jede s drugim “carinicima i grešnicima”. Takvom ponašanju prigovor upućuju farizeji jer tako nešto nikako ne priliči nekome tko svojim djelovanjem pretendira biti vjerski učitelj.

Za bolje razumijevanje situacije ovdje moramo zastati i pojasniti izraz “carinik”. Čak i redovitijim čitateljima Biblije može promaknuti zašto se u evanđeljima baš carinike od svih kategorija svrstava u red najgorih grešnika. Stvar je u tome da je ondašnji carinik imao malo veze s našim, ovovremenim predodžbama o carinskim postupcima i procedurama. U Judeji onoga doba carinik je zapravo bio netko tko je u ime rimskih okupatorskih vlasti preuzeo na sebe od lokalnog stanovništva ubirati brojne poreze. Čini se da je sustav funkcionirao tako da bi dotični unaprijed predao Rimljanima propisani iznos poreza, a onda je na njemu bilo da sukladno svojim “vještinama” istu tu (ili još veću) svotu utjera od svojih sunarodnjaka. U mnogočemu je njihovo djelovanje bilo slično današnjim agencijama za prisilnu naplatu dugova. Poznato je da je rimska vlast carinike smatrala svojim službenicima i pružala im zaštitu, ali i da je bila spremna zažmiriti na metode i visinu stvarno prikupljenih poreza. U praksi, to je značilo da su ih svi staleži društva smatrali domaćim izdajnicima i činili sve što mogu ne bi li ih isključili iz društvene zajednice. Naravno, to je vrijedilo i za  pristup sinagogama ili Hramu. Ukratko, biti carinik vjerojatno je značilo put k blagostanju, ali i sigurnu izolaciju i prezir sunarodnjaka. Kaže se da čak ni prosjaci nisu prihvaćali njihovu milostinju.

Isusu kao da sve to nije važno. On Mateja poziva da ga slijedi. Taj poziv je imperativ, a ne nekakav prijedlog u stilu: “Čuj, ako trenutno nemaš ništa važnije ili hitnije, bi li imao nešto protiv toga da  razmisliš o tome hoćeš li me slijediti?” Taj poziv pretpostavlja samo dva moguća odgovora: “Da, hoću!” ili “Ne, neću!” Dakako, kao i kod drugih poziva na sljedbeništvo, i u ovom slučaju onaj kome je poziv upućen mora odvagnuti što će svojim odazivom dobiti, a što izgubiti. Obje opcije – prihvaćanje poziva i njegovo odbijanje – realne su mogućnosti. Matej je, nema sumnje, od ranije znao za Isusa i sasvim sigurno nije impulzivno donio odluku. Iako nam tekst ne donosi pojedinosti, gotovo da nema sumnje da je bio svjestan kako poziv na slijeđenje nikada ne dolazi bez potrebe da se nešto ostavi iza sebe. Dokaz tomu nalazimo u napuštanju carinarnice, simbola njegova zanimanja i izvorišta njegova neetičnog životnog stila.

I koliko god da je ova odluka označila životnu prekretnicu za Mateja (a to vidimo i po tome što se autorstvo jedno od četiriju kanonskih evanđelja pripisuje upravo njemu), toliko zapis o ovome događaju otvara jedno šire i znakovitije pitanje: Tko je poćudan za Božji poziv (posve usput: nije li zanimljivo da ovaj pridjev gotovo uvijek koristimo u njegovom negativnom obliku – “nepoćudan”)? Jer iako Matej odgovara potvrdno i kreće za Isusom, taj put počinje tako da Isus slijedi Mateja i dolazi u njegovu kuću te tamo provodi vrijeme u nesumnjivo grešničkom društvu. Čini se kako su ga tamo pratili i drugi učenici, a barem za neke od njih znamo da su bili gorljivi domoljubi. Pa ipak, Isus im sada pridružuje nekoga tko se sigurno nije uklapao u njihovu predodžbu tko može biti njegov učenik. Ranije spomenuti farizeji nisu propustili iskazati svoje pravedničko snebivanje. Isus odgovarajući jednima, odgovara i drugima – u tu svrhu služi se, između ostaloga, i riječima proroka Hošee (6,6): Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Pod “žrtvom” on se referira na cjelokupan vjerski sustav tradicija, satkan od pridržavanja brojnih zakona i obrednog prinošenja životinjskih žrtava, ali baš kao i starozavjetni proroci smatra da je on promašen ako služi samo kao surogat za život milosrđa i pravednosti prema bližnjima. Svojim primjerom poziva Mateju on zorno pokazuje da se čistoća Božjeg naroda ne čuva izbjegavanjem onih nečistih, već naprotiv primanjem dotičnih u zagrljaj.

A kad smo kod toga, jeste li ikad opazili da u Matejevu evanđelju Isus nijednu grubu riječ ne upućuje grešnicima? Ne kritizira ih. Ne grdi ih. Ne zahtijeva da se smjesta pokaju. Najčešće tek jede i pije s njima. Što nam sve to može poručiti o “poćudnosti” za Božji poziv?

Bez obzira smatramo li se konzervativnim ili progresivnim kršćanima, sva je prilika da i mi prilično dobro znamo tko su grešnici u našoj blizini. Sustav naših tradicija, pisanih i nepisanih pravila, vrijednosti pretvorenih u bojne parole – sve nam to pomaže jasno razvrstati tko je tko, a pritom sebe pronaći na onoj pravoj “strani”. Šteta je samo u svemu tome uglavnom nećemo čuti Isusa kako kaže da mu je od takvog sustava važnije milosrđe ili prepoznavanje čovjeka (na početku odlomka stoji: “… ugleda Isus čovjeka zvanog Matej”). Štoviše, ovako pravedni nećemo ni čuti kako nas Isus poziva jer smo se u nekom trenutku prestali pitati “Gdje je nestao čovjek?” No, ako nam je od toga važnije da u vlastitim očima ostanemo poćudni, onda nam Isusov poziv ionako može biti samo smetnja.