Jesam li spreman?

U današnjem evanđelju čitamo o deset mladih Židovki koje čekaju mladoženju. Da bi bio jasniji, Isus često kao pozadinu svojih parabola uzima događaje iz svakodnevnog života.

Moram priznati da mi je cijela ova priča o deset djevica ili, bolje rečeno, djeveruša, od kojih je pet bilo mudro, a pet bezumno, dugo vremena bila nejasna. Toliko mi je bila apstraktna da se nisam ni trudio razmišljati o njezinoj poruci.

Današnje čitanje opisuje svadbene običaje koji se i dan-danas prakticiraju u nekim krajevima na Bliskom istoku. Svadbena povorka, naime, ide najdužim putem kroz selo da bi na koncu stigla u svoju kuću. Što se više kuća u naselju posjeti, to se više blagoslova (i darova) dobije. Povorka je nastojala obići svaku kuću, pa čak i onu s čijim vlasnikom mladoženja možda nije bio u dobrim odnosima. Dan vjenčanja je, dakle, bio i dan pomirenja za cijelo selo ili naselje. Zbog svega je ovoga bilo teško predvidjeti kad će svadbena povorka konačno stići na svoje konačno odredište. Kašnjenje zaručnika, dakle, nije bilo ništa neobično u ono vrijeme. No, trebamo imati na umu da u Isusovo vrijeme nije bilo uličnih svjetiljki. Djeverušina uloga bila je i više nego simbolična: njezina je svjetiljka osvjetljavala put svadbenoj povorci. Također je važno imati na umu da je Isus rođen u okupiranoj zemlji. Rimski su okupatori bili rigorozni prema onima koje bi poslije Sunčeva zalaska uhvatili na ulici bez svjetiljke.

Biti, dakle, na ulici bez svjetiljke bilo je jako opasno.

Ne pripremiti se za dolazak svadbene povorke nije bila stvar samo društvenog faux pasa, nego je postojala opasnost sukoba s rimskom vlašću, koji bi, kako nas uči povijest, loše završavao za one potlačene. Vjenčanje je, dakle, za svaku djeverušu bila velika odgovornost.

Noć je također slika. Noć označava očekivanje onog što nam je još uvijek nepoznato. Ljudski je život u vremenu stalno iščekivanje. Po noći nije lako čekati i bdjeti. Čovjek se lako obeshrabri i prestraši.

Noć je oduvijek bila simbol straha te nečeg nepoznatog i neizvjesnog.

San je također simbol one naše mlakosti i ravnodušnosti u koju, htjeli mi to ili ne, ponekad upadnemo. Nije problem zaspati. Sve su djeveruše bile zaspale. Uostalom, i Isusovi su učenici zaspali u Getsemanskom vrtu. Važno je u konkretnom trenutku spremno ustati.

Isus u ovoj svojoj paraboli dijeli djeveruše u dvije zanimljive skupine. S jedne strane imamo mudre djeveruše (phronimos). Grčka riječ phronimos odnosi se na nekoga tko je pažljiv, na nekoga tko pomno planira svoju budućnost. S druge strane imamo – bezumne djeveruše (moros). Grčku riječ moros mogli bismo prevesti kao besraman, drzak, neuljudan. Riječ je o nepromišljenoj i bezobzirnoj osobi koja je, iako zna i može bolje, neodgovorna. Ovih je pet djeveruša svojim (ne)djelovanjem ugrozilo cijelo vjenčanje. Isus u ovoj paraboli govori o pozornosti. One su trebale paziti na dolazak mladoženje, ali njih pet zanemarilo je svoj zadatak. Izgubile su iz vida ono što je važno. Ova parabola nije o budnosti.

Ovo je priča koja nas potiče na razmišljanje: jesmo li spremni.

I jedne i druge djeveruše su se pripremale, ali one lude ili, pristojnije rečeno, bezumne uzdale su se u ono što su imale prije. Uzdale su se u ono što su napravile u prošlosti. Nitko ne bi trebao ležati na lovorikama nego prihvatiti onaj Pavlov stav (Fil 3, 12-15). Tražeći od mudrih djevica da im pomognu sakriti vlastitu nesmotrenost i dadnu malo njihova ulja, oni bi doveli u opasnost cijelo vjenčanje samo da sakriju svoju vlastitu pogrešku. Vjeru ne možemo posuditi. Vjeru nećemo naslijediti. Nitko neće raditi za nas. Svatko od nas treba zaslužiti svoje ime u Knjizi života.

Tko je uopće lud i bezuman, a tko mudar?

Odnos između ludosti i mudrosti dosta je širok.

Radi se, naime, o cjelokupnosti našeg života; o našim propustima i djelima. Isus jednom prigodom kaže: „Svatko tko čuje ove moje riječi i izvršava ih, može se usporediti s mudrim čovjekom… Naprotiv, svatko tko sluša ove moje riječi, a ne izvršava ih, može se usporediti s ludim čovjekom…“ (Mt 7, 24-27). Ne možemo se izvlačiti. Između života za trenutak i života za vječnost – nema srednjeg puta. Tko usmjeri svoj pogled na Boga, počinje drugačije gledati ovaj svijet. Naše svjetlo je naš nesebični trud usred ove sebične generacije. Naše svjetlo je naša privrženost Riječi, ljubavi i neizmjernoj radosti koju bismo trebali dijeliti s drugima.

Što uopće znači biti lud? Brinuti se više o ljudskim nego o Božjim mjerilima. Slušati Božju riječ, ali ne izvršavati je. Ovih pet bezumnih djeveruša, nažalost, može predstavljati bilo koga od nas. Kad god se samoopravdavamo umjesto da se iskreno pokajemo, griješimo. Kad god umjesto poniznosti i služenja drugima odaberemo naš tvrdoglavi ponos, griješimo. Biti lud znači zaboraviti vlastitu odgovornost. Kao što je prorok Natan rekao kralju Davidu: “Ti si taj čovjek!”, tako sam i ja taj čovjek kad ne želim prekinuti onaj uzaludni krug u svom životu i zajednici. Svima nam je poznata prispodoba o dobrom Samaritancu…

Sablažnjavamo se nad ignorancijom i licemjerjem farizeja i saduceja koji zbog slova zakona nisu htjeli pomoći unesrećenom čovjeku, ali što mi radimo?

Došlo je vrijeme kad se više brinemo za napuštene psiće nego za ostavljenu djecu. Da se razumijemo, ja obožavam pse, ali često steknem dojam da su simpatični psići samo izlika. Altruistično govorimo da treba pomoći gladnima u Africi kao da nisu s ovoga svijeta dok, s druge strane, tjeramo ili, još gore, ignoriramo one gladne i žedne pred vlastitim vratima.

Ljudskom mudrošću možemo sve ispravno učiniti, a opet promašiti istinu svog života. Vlastitim snagama možemo osvojiti cijeli ovaj svijet, a opet ne susresti Boga u svom životu.

“Dođi Kraljevstvo tvoje. Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji…” Ne znam jesam li spreman, ali nadam se da će mi ovaj zaziv biti ne samo molitva nego i životni poziv.