Kakve su naše riječi?

Zahvaljujući opciji automatske reprodukcije videozapisa na YouTubeu, uhvatio sam se neki dan u pokušaju slušanja jedne od brojnih rasprava u Saboru.

Par minuta kasnije otvorio sam nedjeljno evanđelje, u kojem Isus jednu od svojih priča zaključuje uzvikom: “Tko ima uši, neka čuje!”. Vjerojatno je Isus bio blago iziritiran činjenicom da je često ostajao neshvaćen. Unatoč strukturiranom pokušaju saborske rasprave, one mnogobrojne riječi praćene žestinom i preglasnim decibelima nije bilo jednostavno povezati u smislenu cjelinu. Nisam uspio „čuti“. Čini se da nigdje kao u ovdašnjem najširem političkom spektru ne postoji ovakva hiperinflacija riječi. Nije to govorništvo već demagogija. Za razliku od govorništva, koje bi trebalo biti umijeće smislenog i jasnog prenošenja znanja i ideja publici, demagogija je umijeće varanja, podilaženja i glumljenja iskrenosti.

Nije tu politika usamljena. Riječi su doslovno posvuda oko nas. Riječi u raznovrsnim formama. Riječi koje svijetle i koje se gase. Riječi koje nam skaču pred očima. Riječi koje nas vesele, ali i šokiraju. I opet na koncu često kažemo: „Ali to su samo riječi!“. No, prati li kvantitetu istovremeno i kvaliteta? Primarna svrha riječi je informacija. Riječi su nam potrebne da bismo znali gdje smo, kamo se zaputiti te kako točno do tamo stići.

Ne iznenađuje stoga što se i riječi, koje se svakodnevno koriste u euharistiji, još uvijek razumijevaju samo kao riječi koje nas nastoje informirati. Čini se da su nažalost izgubile na svojoj eksplozivnosti. Budući da su nam dobro poznate, jedva ih doživljavamo. Za cijelo društvo je problematično što riječ i u tom kontekstu gubi svoju sakramentalnost. Riječ Božja ima sakramentalni karakter. To znači da sveta riječ čini prisutnim ono o čemu nas informira. Božja riječ je uvijek sakramentalna. U Knjizi postanka piše da je Bog stvorio svijet. Zanimljivo je da hebrejski jezik ima istu riječ i za „govoriti“ i za „stvarati“. Doslovan prijevod bi glasio: „Bog reče svjetlost i bi svjetlost!“. Govoriti i stvarati iz Božje perspektive jedno je te isto. Kada tvrdimo da je Božja riječ sveta, onda time mislimo da je Božja riječ ispunjena Božjom prisutnošću.

U Evanđelju se nalazi i više nego dovoljno primjera Božje prisutnosti u riječima. Jedna od najsnažnijih scena je ona kada se Isus ustaje u sinagogi i čita ulomak iz Izaijinog svitka: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.”

Nakon što je pročitao ove riječi, Isus je naglasio: „Danas se ispunilo ovo što ste čuli.“ Odjednom svima postaje jasno da siromašni, zarobljeni, slijepi i potlačeni nisu tamo neki ljudi vani, nego upravo svi prisutni u sinagogi. Bog postaje prisutan u samom slušanju i liječi. Sveta riječ automatski stvara ono što komunicira. Božja riječ nije riječ koja bi se nekad trebala provesti u djelo; to je riječ koja automatski liječi i izgrađuje.

Da se vratim na Sabor i demagogiju: što je s našim riječima? Izgrađuju li one kojima su upućene?