Krvava meditacija: “Pravednik 3”

U kinima se trenutačno nalazi posljednji nastavak trilogije “Pravednik” s Denzelom Washingtonom u naslovnoj ulozi.

Riječ je o jednom od niza modernih akcijskih naslova u holivudskoj kinematografiji, koji su novu popularnost stekli izlaskom prvog nastavka o plaćenom ubojici Johnu Wicku. I dok je „John Wick“ primjer vrhunske zanatske akcijske kinematografije u režiji kaskadera, „Pravednik“ je već s prvim naslovom pokazivao potencijal da bude nešto više od vrhunskog akcijskog filma, iako je prije svega bio upravo to – opuštajući akcijski film.

Ono što prije svega izdvaja „Pravednika“ jest Denzel Washington, kao jedan od najboljih glumaca svoje (ako ne i svih) generacije. Denzel je u stanju ponuditi puno više i liku dati više slojeva negoli su to u stanju glumci drugih akcijskih hitova. Uz Denzela Washingtona, ovaj film izdvaja i redatelj Antoine Fuqua, koji je svoj status izgradio prvenstveno filmom u kojem je prvi put surađivao s Denzelom Washingtonom – kultnim „Training Day“. Kao redatelj, Antoine Fuqua je i spoj američke komercijalne kinematografije – karijeru je gradio na glazbenim spotovima – i utjecaje artističke europske i svjetske kinematografije, tomu u prilog ide tvrdnja da u jednom razgovoru za BBC tvrdi da uopće ne gleda filmove u američkim kinima i da je zadnji put iznimku učinio za drugi nastavak „Spider-Mana“, koji je pokušao gledati sa sinom u kinu, ali je otišao prije kraja projekcije.

Prva dva nastavka filma „Pravednik“ više-manje ostaju u okvirima akcijskih filmova i u biti se svode na osvetnički pohod naslovnog lika Roberta McCalla, koji – ukratko – pobije sve negativce. Prvi film se oslanja na osvetu za zlo počinjeno nevinoj djevojci koju brutalno premlaćuje njen ruski svodnik. McCall svojoj bivšoj kolegici iz tajne službe razlog svog miješanja pojašnjava jednostavno kao poziv da učini nešto zato što to može. Drugi dio se svodi na osvetu za smrt te iste kolegice.

Oba prva djela kao sporednu priču imaju prikaz McCallove angažiranosti oko pojedinaca kojim želi pomoći da se izdignu iznad vlastitih i društvenih ograničenja. Ono što izostaje jest širi društveni krug, McCall se doduše kreće kao član mikro zajednice, u prvom djelu radnog okruženje a u drugom bloka u kojem stanuje, ali njegovi postupci i njegovi interesi ne prelaze te uske granice, dok je on sam povučen i usamljen.

Treći dio mijenja tu perspektivu. Iako sam uvod u film nagoviješta akciju poput one koju su gledatelji imali priliku vidjeti u prethodnim nastavcima, redatelj svjesno iznevjerava gledateljeva očekivanja i priču usmjerava u drugom pravcu.

Druga promjena u trećem nastavku jest snažno oslanjanje na katolički imaginarij mjesta radnje, tj. Sicilije.

Na otvaranju filma kamera prolazi kroz prekrasne vinograde Sicilije samo da bi se fokusirala na određenu vinariju gdje pronalazimo krvavi trag McCallovog prolaska koji se nalazi (naoko) zatočen od lokalnih mafijaša. U toj sceni on sjedi između dva mafijaša koji ga drže na nišanu, a iza njega se na zidu nalazi raspelo. To raspelo simbolizira ulogu McCalla kao otkupitelja lokalne zajednice koja se nalazi u raljama talijanske mafije. Kroz cijeli film se provlači mnoštvo religijskih motiva, kojima je preplavljeno mjestašce u kojem, silom prilika, naslovni lik boravi. Od ogromne krunice nad krevetom u kojem se oporavlja od zadobivene rane, preko lokalne crkve na brdašcu iznad gradića, pa do velikog križa iznad mjesta i mnoštva malih kapelica u zidinama kroz koje se Robert, prozvan Roberto, kreće.

Radnja filma je značajno meditativnijeg karaktera od prethodnih nastavaka. Film je prepun prekrasnih kadrova Robertovih šetnji kroz maleno sicilijansko mjestašce, u kojem taj ranjenik odmara uz ikone Gospe ili sjedni u prastarim crkvama u molitvenoj atmosferi. Kako se radnja zahuktava, tako se glavni lik sve više zbližava s lokalnom zajednicom i lagano počinje shvaćati da ga zajednica promatra kao svoga, ali i da on nju počinje doživljavati kao svoju.

U trenutku kada počinje sukob s mafijaškim reketarima, McCallov pogled je usmjeren na križ iznad grada i čini se da istodobno počinje prihvaćati svoju ulogu zaštitnika lokalne zajednice.

Ovaj put on nije usmjeren na izdvojene pojedince, nego sklapa prijateljstva s više članova zajednice i tim je njegova odgovornost za zajednicu veća. Njegov oporavak je prikazan kao put uspona prema drevnoj crkvici na vrhu gradića i kada jednom dolazi do nje, on prihvaća svoju ulogu zaštitnika.

Vrhunac napetosti se događa kada McCall ubija mafijaša koji maltretira njegove sumještane. Prethodno je otkriveno da je taj mladi mafijaš brat glave mafijaške hobotnice koja upravlja kriminalom u cijeloj Italiji. Naravno, glava pet mafijaških obitelji ide osvetiti svoga brata i pri tom se okomljuje na mjestašce koje je Roberta prihvatilo kao svoga. Roberto pokazuje spremnost umrijeti za zajednicu, ali i zajednica pokazuje da nije spremna tek tako mafiji prepustiti nekog svoga. Ne bi to bio pravednik da Pravednik na kraju ne presudi zlikovcima. Prikaz Pravednikove presude se ponovno okreće oko katoličkih motiva. U sceni konačnog obračuna, McCall dolazi u vilu svog neprijatelja dok on spava i tamo ubija sve njegove zaštitare. Zanimljivo je primijetiti da Vincent Quaranta (šef mafije) spava iznad vitraja na kojem je prikazan arkanđeo Mihael. Ovaj detalj upućuje na Roberta kao na anđela čuvara, koji će u konačnici istjerati sotonu iz ovog malog sicilijanskog raja. Sotona biva otrovan drogom koju je prodavao na ulicama Italije i umire točno u trenutku vrhunca proslave svetkovine Gospe koja je zaštitnica mjesta u kojem se sve odvija. Sve to prati Robertovo pjevanje gospela kojim on objavljuje konačni poraz Neprijatelja.

Moglo bi se ovdje napisati još mnogo toga o raznoraznim slojevima ovog filma i utjecaju kršćanskih simbola na njega, no i ovo napisano sasvim je dovoljno. Ono što želimo izdvojiti jest kako je moguće na sasvim neočekivanom mjestu – u holivudskom akcijskom filmu – pronaći zanimljive interpretacije evanđeoske poruke.

Film uspješno prikazuje važnost očuvanja lokalne zajednice i međusobne brige jednih za druge.

Film ujedno i poziva ljude da iskoriste svoje talente na korist svojih bližnjih, kako bi se već ovdje na zemlji što je više moguće primakli raju. Denzel Washington je potpuno uvjerljiv kao čovjek koji se osjeća pozvanim činiti dobro ljudima koji ga okružuju, kako zbog neupitnog glumačkog umijeća, tako i zbog više pokazane ljudske veličine u stvarnom životu. Na kraju filma i Roberto dobiva zaslužen smiraj u zagrljaju ljudi koji slave osvajanje naslova lokalnog nogometnog tima i tako prekida svoju usamljenu egzistenciju koja je započela smrću njegove supruge.