Metz: Pravda za nevine

Mislim da je kršćanstvo […] izgubilo osjećaj za patnju, ili, teološki rečeno, svoj posebni osjećaj za teodiceju, uznemirenost pitanjem o pravdi za nevine patnike.

U isti mah, izgubilo je i osjećaj za vrijeme, uznemirenost pitanjem o vremenu što nam još preostaje.

Kršćanski govor o Bogu vrlo je rano izgubio taj osjećaj za patnju. Od samog početka nastojao je držati podalje od sebe to uznemirujuće pitanje o pravdi za nevine patnike, izravno ga pretvarajući u pitanje  otkupljenja  krivaca.  […]

Iz morala patnje pretvara se kršćanstvo u krajnje poosobljeni moral grijeha; njegov osjećaj za patnju biva sad silnim osjećajem za grijeh. Ne gleda se prvenstveno patnja, već krivica stvorenja. To je osujetilo … osjećaj za patnju pravednih i pomračilo biblijsko viđenje velike Božje pravde, koju, naprotiv, dira svaka glad i žeđ. […]

Osjećaj za tuđu patnju premješta kršćanstvo u Isusovu blizinu, tako reći u ozračje nasljedovanja. Jer, nije Isus najprije gledao na grijeh drugih, već na njihovu patnju. Grijeh je za nj odbiti dioništvo u patnji drugih, odbiti misliti s onu stranu horizonta vlastite patnje…

U kršćanstvu bi tako, nasuprot nabujalom moralu grijeha, valjalo istaknuti prvenstvo morala patnje, prema kojem patnje drugih, stranaca pa i – bezuvjetno biblijski – neprijatelja,  kroče  u  perspektivu vlastite prakse. Možda je samo još tako shvaćeni moral patnje još dostupan kao univerzalni moral.

Johann Baptist METZ (ur.), Krajolik od krikova, Ex libris, Rijeka 2011, 90. 100-101