Na putu za Sveti otok

Maksim Morlakov

13.08.2023

Na putu za Sveti otok

Envato

Volim Veliku Britaniju. Volim britanski engleski, sa svim njegovim dijalektima. Volim britanski humor. Volim britansku kulturu općenito. A da o prirodnim ljepotama i ne govorim.

Na krajnjem sjeverozapadu Engleske, na obali, postoji jedna cesta koja iščezava u moru. Još je uvijek moguće vidjeti prometne znakove, bočne stupove pa čak i onu bijelu crtu po sredini ceste… Sve je tu. Ova cesta vodi do tzv. “Svetog otoka”. Lindisfarne je inače plimni otok.  Mnogo je poznatiji po svom neslužbenom nazivu “Holy Island” (“Sveti otok”). Lindisfarne je poznat kao duhovno središte sjeverne Engleske u ranom srednjem stoljeću. Ovaj status je uživao zahvaljujući tamo osnovanom samostanu. Zanimljivo je da ova cesta vodi do Svetog otoka samo za vrijeme oseke. No čak i za vrijeme plime možete napraviti nekoliko koraka po mirnoj vodi. Neupućenom promatraču bi to vjerojatno izgledalo kao hodanje po vodi, slično kao što je Isus hodao po Galilejskom jezeru nakon što je nahranio 5000 gladnih ljudi.

Priča iz današnjeg Evanđelja je većini jako dobro poznata. Nakon napornog dana, Isus je odlučio poslati svoje učenike na drugu stranu jezera lađom iliti čamcem. On sam nije pošao s njima nego se povukao na goru kako bi pola dana proveo u tišini i molitvi. I onda dolazi do filmskog scenarija: plovidba po Galilejskom jezeru prestravila je učenike. Iako im vrijeme nije bilo previše naklono, nisu se oni prestrašili ni velikih valova ni snažnog vjetra, već te nekakve „utvare“ iliti duha koji se neočekivano pojavio tamo gdje jedan čovjek ni uz pomoć trikova ne može doći. Ali napetost nije dugo potrajala. Isus im se otkrio riječima: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!”. Nakon što se razriješio misterij utvare na Jezeru, i Petar se odlučuje na hod po vodi. I išlo je to nekako sve dok ga siloviti naleti vjetra i valova nisu obeshrabrili da je morao vikati u pomoć. Isus je tu da mu pruži ruku i spasi stvar. Obojica ulaze u čamac i oluja se automatski stišava. Iako se na prvu možda tako ne doima, u ovoj vješto iskonstruiranoj priči imamo nekoliko simbolički snažnih slika. Iz samog iščitavanja odnosno slušanja današnjeg Evanđelja osjete se i gibanje valova i snažan vjetar, ali i emocije povezane s ovom na prvu prilično neizvjesnom situacijom na Galilejskom jezeru. Kao i u svakoj priči, na koncu dolazi i ono pozitivno iskustvo: “Uistinu, ti si Sin Božji!” (Mt 14,33).

Iako mi o tome ne govorimo često, jer kao vlastitu ranjivost ne smijemo pokazivati pred drugim ljudima, teško se oteti dojmu da smo svi mi i više nego dobro upoznati s valovima, vjetrovima i olujama u vlastitim životnim pričama. Nisu rijetki momenti kada smo vanjskim faktorima prepušteni na milost i nemilost. Ovdje se čak i ne trebamo služiti metaforama i simbolima. Dovoljno je pogledati utjecaj klimatskih promjena i prirode na ekstremne vremenske pojave i zastrašujuće fenomene. Nismo kako treba arhivirali ni sjećanja na razorne potrese u Hrvatskoj, a već se moramo suočavati s velikim poplavama u Sloveniji i pojedinim dijelovima Hrvatske. Iz daljine promatramo šumske požare, suše i tropske oluje u dalekim zemljama. Same fotografije opustošenih predjela u nama bude čudne emocije. Jer svjesni smo koliko je naša egzistencija krhka i nesigurna. Postajemo polako svjesniji da se sve ono što gradimo desetljećima u trenutku može pretvoriti u prah i pepeo. Jedno su prirodne katastrofe, drugo su katastrofe za koje su odgovorni ljudi. U današnjem se evanđelju veći dio radnje odvija u jednom čamcu iliti lađi, kako piše Matej. Je li itko pomislio na najnoviji stravični događaj u Sredozemnom moru kada se više od stotinu ljudi jednostavno utopilo? Njihov čamac naime nije izdržao.

Gdje je tada bila ispružena Isusova ruka koja će nam pomoći da se vratimo na sigurno? Gdje je ono iznenadno obećanje koje smiruje i srce i dušu: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!”? Jer nije samo Petar suočen s brojnim sumnjama, apatijom i malodušnošću. Jer, čak i ako i on i ostatak učeničke družine vide pred sobom živog Isusa, ubrzo će doći vrijeme kada će nakon njegove smrti na križu osjećati isto ono što i većina kršćana osjeća svakodnevno: Učitelj nije s nama u čamcu. Ali opet je nekako prisutan.

Često osjećamo veliku poteškoću odgovoriti na ono pitanje svih pitanja: „Ali kako je on točno tu među nama prisutan? Pokazuje li nam se kao utvara? Kao duh? Ili je on možda prisutan u svim onim ljudima koji ulaze u njegov čamac? U svim onim ljudima koji – unatoč svemu – opet pokušavaju hodati po vodi? Ali tko će im pružiti ruku kada pritisnuti životnim brigama propadnu? Ili je pak on onaj kojem treba pružiti ruku?  Što ako mu uopće ne možemo pomoći?“

Na sva ova pitanja morat ćemo pronaći vlastite odgovore. Dok tragamo za njima, dobro je imati na umu one Isusove riječi: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!”

Jer mi se već nalazimo na “svetom otoku spasenja”. On nam je izgradio i most i cestu do Otoka. Jedina je razlika što ova cesta nije dostupna samo za vrijeme oseke.