Od Slatine do Batine: kratki crkveni putopis Podravljem i Podunavljem

Prije više od deset godina shvatio sam da nisam prešao cijelu Hrvatsku. Tada sam sam sebi stavio u zadatak da u dogledno vrijeme moram posjetiti sve županije i sva županijska središta.

Posjetom Osijekom, preostalo mi je vidjeti još četiri županijska središta i posjetiti još dvije županije u kojima nisam bio. Iako u teoriji Hrvatska nije baš nešto pretjerano velika zemlja, poznajem mali broj ljudi (koji nisu poslovnjaci) da se mogu pohvaliti da su bili u svakom kutu Lijepe naše. Puno više Hrvata je vidjelo Beč i Budimpeštu nego Čakovec i Slavonski Brod.

Krajem prošloga mjeseca (kolovoza 2023. za sve koji budu čitali u budućnosti), u društvu svojih prijatelja Andrije i Vedrana, krenuh od Koprivnice preko Virovitice u smjeru Đakova. Prva postaja bila je Slatina, grad u slavonskom dijelu Virovitičko-podravske županije. Slatina je rodno mjesto Viktora Žmegača, vrlo vjerojatno najvećega intelektualca među hrvatskim luteranima. Njegov djed Georg (Geza) Justh bio je luteranski pastor u Slatini. Iako se u Registru vjerskih zajednica nalazi Evangelička crkvena općina Slatina kao sastavnica Evangeličke crkve u RH, zgrada crkve je u pomalo raspadnom stanju i vidljivo je da nije u funkciji. Ploča ispred crkve je razbijena, a po zadnjem popisu stanovništva na području Grada Slatine, bilo je tri protestanta. Ovakva sudbina čeka većinu tradicionalnih protestantskih crkvenih općina u Hrvatskoj (izuzevši one mađarske). U cijeloj Virovitičko-podravskoj županiji ima 81 protestant.

Slavonija ima grozan image i mediji tvrde da je to spaljena zemlja. Na cesti Virovitica-Slatina-Našice-Đakovo spaljene zemlje jednostavno nema. To je predivan krajolik u kojem je svaki centimetar zemlje zasađen. Za razliku od Zagreba u kojem su rupe na cesti postale sastavni dio života, u kojem leži smeće i u kojem je visoka trava postala trademark gradske vlasti, smeća nigdje nema. Svako mjesto na cesti je imalo pošišanu travu. Neka mjesta, kao npr. Feričanci (koje je središte vinske proizvodnje) jednostavno sjaju i cvate. Žao mi je što nismo imali vremena u Našicama skrenuti u smjeru Bokšića, jer bi došli do Šaptinovaca, gdje se nalazi posljednja prava seoska hrvatska starokatolička župa.

Đakovo je vrlo simpatičan grad. Moj vrlo dobri šulkolega Matija (koji je uspješan poslovni čovjek i koji svaki mjesec prođe Hrvatsku od Osijeka do Dubrovnika), posebno voli Đakovo. Parkirali smo u Ulici Ante Starčevića (na što sam prasnuo u smijeh s obzirom na strastven odnos Strossmayera i Starčevića) i odmah put Katedrale sv. Petra koja dominira nad cijelim krajolikom. Ima nešto vrlo monumentalno u toj građevini (ali u isti tren i tipično strossmayerski megalomansko) i stvarno je treba vidjeti i posjetiti, iako bi dobro došlo da sama građevina uđe u 21. stoljeće (naime, čini se kao da najmanje 50 godina stoje isti informativni panoi o crkvi). Odmah od katedrale sjaji se sjedište Nadbiskupije, ali i đakovački KBF.

Naravno, dva metra od parkinga se obnavljala zgrada. I to je lajtmotiv cijeloga putovanja, gdje god da smo došli nešto se renovira, većina cesta je imala radove i svako veće slavonsko mjesto u tome kraju obnavlja svoju infrastrukturu. Naravno, o tome u hrvatskim medijima nema glasa, jer ljudi ne vole čitati o dobrim stvarima. Usred ljeta sve je bilo puno ljudi i vrlo je živo.

Sljedeća postaja je bila Osijek. Konkatedrala svetog Petra i Pavla u samo srcu Osijeka ima vrlo zanimljiva automatska vrata. Unutrašnjost je više po mjeri čovjeka od sestre katedrale u Đakovu. Relativno blizu, nekoliko ulica dalje je i Evangelička crkva u Jägerovoj. Osijek je cijeli u radovima, pa nažalost privremeno nema tramvaja (jedina preostala tramvajska mreža, uz zagrebačku), ali nekako smo došli do Tvrđe i to od strane Drave, čija je šetnica uz obalu više nego uređena. Tvrđa je velikim dijelom obnovljena, a također, kao u cijelom Osijeku, u njoj se također zbivaju radovi. Naravno, uz franjevačku crkvu i samostan Sv. križa, tu je i bivša isusovačka crkvu Sv. Mihaela.

Na odličnom mjestu u Tvrđi, sasvim blizu Europske avenije, nalazi se Crkva Dobroga Pastira Protestantske reformirane kršćanske crkve (PRKC) i Biskupski ured. PRKC je jedna od tri hrvatske kalvinske crkve nastale iz negdašnje Reformirane crkve Jugoslavije. Druge dvije su Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj i Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj, obje većinski mađarske. PRKC (koja je pak sad u crkvenom jedinstvu s Reformiranom episkopalnom crkvu iz SAD-a) i Reformatska kršćanska crkva Mađara našle su se u nezavidnoj pravnoj situaciji spram Reformirane kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj. O pravnom pičvajzu, kojega je nemoguće objasniti u ovako kratkom članku, čitajte ovdje. Cijela ova situacija vapi za nekakvim doktoratom iz prava na ovu temu, jer ovo je pravni triler koji je u jednom trenutku došao i do Europskog suda za ljudska prava u Straßburgu.

U Osijeku naravno, uz spomenute zajednice, tu su još muslimani, židovi, pravoslavci (iako SPC ima sjedište eparhije u Dalju umjesto u Osijeku, kontra svake logike), baptisti, pentekostalci (s pripadajućim teološkim učilištem), adventisti, a prigodno smo parkirali odmah od mormonske crkve (službeno Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana).

Prešli smo također i Baranju, koja je prava riznica crkvene različitosti, mogu se vidjeti različite crkve; katoličke, kalvinske (oko nekih se prepiru prije spomenute dvije većinske mađarske nacionalne crkve) i pravoslavne, a trebalo bi snimiti nekakvu dokumentarcu seriju na tu temu (nešto kao “Crkve u Baranji”) koja bi pokazivala bogatstvo toga predivnoga dijela Hrvatske. Nekako mi se čini da je mirna reintegracija uspjela puno bolje u Baranji, nego u ostalim dijelovima Podunavlja.

Medijska slika Slavonije je poražavajuća. Sasvim sigurno je pogrešna, jer u gore opisanom dijelu, Slavonija ne izgleda ništa lošije od ostatka Hrvatske. Usudio bih se reći da mnoga mjesta u Hrvatskoj izgledaju puno, puno gore od sela, gradića i gradova oko Osijeka i Đakova. Zapravo, bilo je izvanredno lijepo vidjeti život i živost ovih krajeva i svakome tko želi sporiji ritam života u odnosu na Zagreb, a pogotovo ako može raditi od doma, ovaj dio Slavonije (Podravlje i Podunavlje) zapravo je idealan za život. Svjestan sam da ljudi bježe iz Slavonije, ali bolje da umru običaji koji tjeraju ljude, nego da umre selo. Vrijeme je za nove običaje.

Fotografije
Evangelička crkva u Slatini
Bočni oltar svete braće Ćirila i Metoda u Đakovačkoj katedrali
Spomen-ploča kardinala Franje Šepera u Osječkoj konkatedrali
Protestantska reformirana crkva Dobroga Pastira u Tvrđi