Može li krunica zaustaviti rat?

Papa Lav XIV. pozvao je vjernike da tijekom listopada mole krunicu za mir u svijetu. Mjesec je na izmaku, a ratovi nisu prestali. Može li molitva doista nešto promijeniti ili je tek utjeha ljudima koji pred nasiljem osjećaju vlastitu nemoć? Odgovor možda ne treba tražiti samo u onome što očekujemo od Boga, nego i u onome što molitva traži od nas.

Krajem rujna, tijekom posjeta Lourdesu, papa Lav XIV. pozvao je katolike diljem svijeta da listopad posvete molitvi krunice za prestanak ratova i mir među sukobljenim narodima. Zamolio ih je također da molitvu prate konkretnim djelima milosrđa i nastojanjima oko dijaloga i pomirenja. Listopad je sada gotovo iza nas. Ratovi nisu prestali, ljudi i dalje napuštaju svoje domove, a djeca odrastaju uz zvukove eksplozija umjesto školskih zvona. I teško je izbjeći pitanje koje se možda mnogi vjernici ne usuđuju izgovoriti naglas: kakva je korist od svih tih krunica ako svijet ostaje jednako nasilan?

Prigovor nije ni nov ni neozbiljan. Dok jedni umiru pod ruševinama, drugi u crkvama prebiru zrnca i zazivaju mir. Nije li to samo pobožniji oblik nemoći? Možda čak i zgodan način da umirimo savjest, uvjereni da smo učinili nešto dobro, a da pritom nismo morali riskirati ništa osim nekoliko minuta vlastitoga vremena.

Odgovor počinje priznanjem da krunica nije čarolija. Njezina se djelotvornost ne može mjeriti brojem zaustavljenih projektila, a Bog nije nebeski upravitelj koji na određeni broj izmoljenih Zdravomarija odgovara prekidom vatre. Vjera koja bi molitvu svela na takvu razmjenu teško bi podnijela susret sa stvarnošću.

No time još nismo odgovorili na pitanje što se u molitvi zapravo događa.

Moliti za mir, a živjeti od neprijateljstva

Krunica je, u svojoj biti, razmatranje Kristova života. U njezinim otajstvima susrećemo dijete rođeno u siromaštvu, čovjeka koji naviješta Božje kraljevstvo, osuđenika kojega muče i pribijaju na križ te uskrsloga Krista koji svojim učenicima donosi mir. Moleći krunicu, vjernik se iznova vraća evanđelju i njegovoj neugodnoj poruci da ljubav prema bližnjemu ne prestaje ondje gdje počinje granica našega naroda, religije ili države.

Upravo se tu pojavljuje ozbiljnije pitanje od onoga može li krunica zaustaviti rat: može li čovjek iskreno moliti za mir, a istodobno opravdavati mržnju prema drugima? Može li zazivati Mariju, majku koja je gledala smrt vlastitoga sina, a ostati ravnodušan prema majkama koje svoju djecu pokapaju na drugoj strani bojišnice?

Može, naravno. Ljudi su sposobni za nevjerojatne proturječnosti, pa ni religioznost od njih nije imuna. Povijest poznaje dovoljno onih koji su se molili prije nego što su krenuli ubijati. Zato molitva sama po sebi nije jamstvo moralne preobrazbe. Ona može postati navika, društveni običaj, pa čak i sredstvo kojim vlastitu stranu proglašavamo Božjom.

Ali upravo zato krunica za mir ima smisla samo ako dopuštamo da njezin sadržaj dovede u pitanje naše stavove, predrasude i postupke. Ne možemo ozbiljno razmatrati Krista koji oprašta svojim progoniteljima, a istodobno uživati u poniženju onih koje smatramo neprijateljima.

Ratove vode odrasli, a za mir mole djeca

Početkom listopada papa Lav XIV. molio je krunicu s djecom okupljenom u Vatikanskim vrtovima, u sklopu inicijative „Milijun djece moli krunicu“. Prizor je imao gotovo bolnu jednostavnost: djeca izgovaraju molitve za mir u svijetu čije ratove nisu započela, čije granice nisu povlačila i čije političke odluke ne mogu promijeniti.

Bilo bi sentimentalno tvrditi da dječja molitva sama može zaustaviti nasilje. Ali postoji nešto duboko uznemirujuće u činjenici da djeca mole za ono što im odrasli nisu sposobni osigurati.

Možda je upravo to najvažnija poruka toga prizora. Djeci ne dugujemo samo lijepu priču o miru nego i svijet u kojem će ga moći živjeti. A odgovornost za takav svijet ne pripada njima, nego nama.

Kad molitva završi, odgovornost počinje

Kršćanska tradicija nikada nije ozbiljno zamišljala molitvu kao zamjenu za djelovanje. Čovjek koji moli za mir, a zatim širi mržnju prema izbjeglicama, opravdava nasilje nad civilima ili na društvenim mrežama s oduševljenjem dijeli ratnu propagandu, trebao bi se barem zapitati komu je zapravo upućena njegova molitva.

Krunica neće zamijeniti diplomaciju, humanitarnu pomoć, međunarodno pravo ni političku odgovornost. Neće sama nahraniti gladne niti obnoviti razrušene gradove. Ali može pomoći oblikovati ljude koji neće pristajati na ravnodušnost, koji će prepoznati čovjeka i ondje gdje ih se uvjerava da postoji samo neprijatelj.

Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae podsjetio je da je krunica po svojoj naravi usmjerena prema miru jer nas uvodi u razmatranje Krista, Kneza mira. Njezina svrha nije da nas udalji od svijeta, nego da nas osposobi za drukčiji odnos prema njemu.

Zato na pitanje može li krunica zaustaviti rat ne postoji jednostavan odgovor. Ona nije sredstvo kojim možemo upravljati poviješću niti imamo pravo obećavati da će Bog učiniti ono što mi od njega tražimo. Ali bila bi još veća pogreška svesti molitvu na nešto što nema nikakve veze sa svijetom u kojem živimo.

Listopad će uskoro završiti, a mnogi će ratovi, nažalost, trajati i dalje. Možda je stoga važnije pitanje što će ostati od naših molitava kada odložimo krunicu.

Jer nije osobito teško moliti za mir u svijetu. Mnogo je teže prestati živjeti od neprijateljstva u vlastitome.