Je li Halloween grijeh?

Smiju li katolička djeca slaviti Halloween? Je li Noć vještica bezazlena zabava ili običaj protivan kršćanskoj vjeri? Iako se krajem svakog listopada oko tih pitanja vode žustre rasprave, povijest Halloweena i nauk Katoličke crkve nude nešto složeniju sliku od one koja se najčešće pojavljuje na društvenim mrežama.

Svake godine krajem listopada ponavlja se gotovo isti ritual. U trgovinama se pojavljuju izrezbarene bundeve, kosturi i plastični pauci, djeca biraju kostime, a na društvenim mrežama počinje rasprava smiju li katolici u tome sudjelovati. Jedni upozoravaju na sotonizam i opasnosti okultizma, drugi odmahuju rukom jer je riječ samo o maskama i slatkišima. Između tih dviju krajnosti obično nestane ono najvažnije: razumijevanje običaja o kojem se raspravlja.

Odakle zapravo dolazi Halloween?

Počnimo od imena. Halloween dolazi od engleskog izraza All Hallows’ Eve, odnosno večeri uoči Svih svetih. Sam naziv, dakle, pripada kršćanskoj tradiciji.

Povijest običaja ipak je složenija. U Irskoj i Škotskoj postojale su pretkršćanske tradicije povezane sa Samhainom, razdobljem prijelaza iz jeseni u zimu, kada se prema narodnim vjerovanjima granica između svijeta živih i mrtvih smatrala osobito propusnom. Tijekom stoljeća različiti su se običaji prepletali s kršćanskim obilježavanjem Svih svetih i Spomena svih vjernih mrtvih.

Halloween kakav danas poznajemo oblikovao se ponajviše u Sjedinjenim Američkim Državama, osobito tijekom 20. stoljeća. Kostimiranje, obilazak susjeda, slatkiši, izrezbarene bundeve i filmovi strave postupno su postali dijelom popularne kulture, a zatim i unosne industrije.

Zato nije osobito precizno Halloween proglasiti isključivo poganskim blagdanom, kao što nije točno ni tvrditi da su svi njegovi običaji izvorno kršćanski. Riječ je o slojevitom kulturnom fenomenu koji se mijenjao stoljećima.

Je li sudjelovanje u Halloweenu grijeh?

Katolička crkva nema opću zabranu Halloweena. Sama činjenica da se dijete prerušilo u gusara, princezu ili duha ne znači da je sudjelovalo u nečemu protivnom kršćanskoj vjeri. Jednako tako, izrezbarena bundeva nije sama po sebi predmet idolopoklonstva.

Pitanje nije samo kada se nešto slavi, nego što se pritom čini i kakvo mu se značenje pridaje.

Katekizam Katoličke crkve u brojevima 2116. i 2117. jasno odbacuje vračanje, prizivanje mrtvih radi otkrivanja skrivenih znanja, spiritizam i pokušaje ovladavanja navodnim okultnim silama. Takve prakse ne postaju prihvatljive zato što se predstavljaju kao zabava.

Ali treba razlikovati stvarnu okultnu praksu od dječje igre, književne fantastike ili kostimiranja. Dijete koje nosi kostim čarobnjaka ne bavi se nužno magijom, kao što glumac koji igra negativca nije zbog toga počinio zločin.

Drugim riječima, nije isto odjenuti kostim i sudjelovati u obredu. Kršćanska razboritost trebala bi biti sposobna prepoznati tu razliku bez moralne panike i bez naivnosti.

Možda problem ipak nije u bundevama

Zanimljivo je koliko se energije svake godine potroši na raspravu o Halloweenu, a koliko malo na pitanje razumiju li djeca uopće što Crkva slavi 1. studenoga.

Svetkovina Svih svetih nije samo uvod u posjet grobljima, nego slavlje kršćanske nade da ljudski život može dosegnuti puninu zajedništva s Bogom. Dan poslije, na Dušni dan, Crkva se posebno spominje pokojnih vjernika i za njih moli.

No koliko smo tu poruku uspjeli približiti mlađim generacijama? Znaju li djeca išta o ljudima čije su slike na crkvenim oltarima, osim da su živjeli davno i da se od njih očekuje besprijekorna ozbiljnost?

Možda Halloween ne osvaja prostor samo zato što je komercijalno privlačan, nego i zato što smo vlastitu tradiciju često prestali pripovijedati na zanimljiv način.

Zabrane pritom rijetko mogu nadomjestiti ono što nedostaje. Djeci ne treba nužno manje slavlja, nego više sadržaja koji će im nešto značiti.

Svetost nije rezervirana za dosadne

Posljednjih se godina u pojedinim župama organiziraju proslave poznate kao Holyween, na kojima se djeca odijevaju u svece, upoznaju njihove životne priče i sudjeluju u zajedničkim igrama.

Takva inicijativa može biti lijepa prilika za upoznavanje kršćanske tradicije, osobito ako ne nastaje iz straha od drugih običaja, nego iz želje da se vlastitoj djeci ponudi nešto vrijedno.

Uostalom, životi svetaca nisu osobito dosadni. Legenda o svetom Jurju govori o borbi sa zmajem, predaja o svetom Franji o njegovu susretu s vukom iz Gubbija, a životopis svete Klare o hrabrosti pred vojskom koja je prijetila njezinu samostanu. Takve priče sadrže pustolovine, sukobe, strah, odlučnost i nadu. Upravo ono što djeca često traže u književnosti i filmu.

Naravno, pritom valja razlikovati povijesne činjenice od legendi. Ali ni jedno ni drugo ne mora biti prepreka dobrom pripovijedanju.

Dvije večeri, dva pogleda na smrt

Ove godine Halloween pada u subotu, 31. listopada, a Svi sveti u nedjelju, 1. studenoga. Dvije različite tradicije tako će se naći jedna uz drugu.

Halloween se često poigrava slikama smrti. Kosturi, duhovi i groblja postaju dijelom zabave, a ono što nas inače plaši pretvara se u nešto čemu se možemo smijati. I u tome ima nečega vrlo ljudskog: humor nam katkad pomaže približiti se stvarima koje ne možemo lako razumjeti.

Kršćanstvo, međutim, o smrti želi reći nešto drugo. Ne tvrdi da smrt nije bolna, niti od vjernika očekuje da pred njom ne osjećaju strah. Ono naviješta nadu u uskrsnuće, uvjerenje da smrt nema posljednju riječ nad ljudskim životom.

Zato katolički odgovor na Halloween ne mora počinjati zabranom kostima ili strahom od bundeva. Može početi mnogo jednostavnijim pitanjem: znamo li svojoj djeci objasniti zašto slavimo Sve svete i zašto se s ljubavlju spominjemo svojih pokojnih?

Jer ako vlastitu vjeru znamo predstavljati samo zabranama, ne trebamo se čuditi što djeca zanimljivije priče traže negdje drugdje.