Bog sije i ondje gdje smo mi odustali | Prispodoba o sijaču

Dovoljno je sačuvati jedan komadić zemlje koji još može primiti riječ.

U filmu Interstellar Zemlja više ne izgleda kao dom, nego kao umorno tijelo koje gubi snagu rađanja. Polja nestaju pod prašinom, usjevi propadaju, a ljudi se navikavaju na misao da budućnost možda više ne raste iz tla pod njihovim nogama. Ipak, upravo u toj prašini, među ljudima koji više ne očekuju mnogo, ostaje tvrdoglava nada da život nije rekao posljednju riječ.

U toj slici ima nečega duboko evanđeoskog: ono što izgleda iscrpljeno još uvijek skriva mogućnost života. Isus u današnjem evanđelju govori o sijaču koji izlazi sijati. Taj sijač, gledano očima svakog iole razumnijeg ekonomista, nije previše mudar. On razbacuje sjeme po putu, po kamenju, među trnje, pa tek onda nešto padne i na dobru zemlju. Da danas vodi posao u nekoj firmi, netko vrlo ozbiljan pozvao bi ga na razgovor o učinkovitosti. Tko još sije ondje gdje su izgledi gotovo nikakvi?

Zemlja od koje Bog ne odustaje

Priča, naravno, nije o poljoprivredi. Priča je o Bogu koji sije i o ljudima koji se moraju suočiti s tim da je njihova unutarnja topografija složenija od jedne jedine etikete. Bog ne sije kao investitor koji unaprijed računa samo na siguran povrat. On sije kao netko tko odbija odustati od zemlje. Ni od one ugažene, ni od plitke, ni od one zarasle trnjem.

Kada sam bio mlađi, često sam u propovijedima ovu prispodobu tumačio kao jednostavnu podjelu ljudi na četiri skupine, kao da bismo se mi morali pristojno smjestiti u jednu od ladica. S vremenom sam shvatio da je to bilo previše plošno i pojednostavljeno. Pogotovo ako prvo krenem od samog sebe.

U nama nije samo jedna vrsta tla

U svima nama postoji tvrdi put po kojem je previše toga prešlo, pa riječ više nema gdje ući. Postoji i ono kamenito tlo brzih oduševljenja koja nestanu čim se pojavi prva vrućina. Postoji i trnje briga, ambicija, strahova, uspoređivanja i sitnih unutarnjih nemira koji polako guše ono što je tek počelo rasti. Ipak, postoji i dobra zemlja. Možda mala, možda skrivena, možda još neobrađena, ali stvarna.

Bog računa i s onim dijelovima naše zemlje koje smo sami odavno otpisali.

Njegova riječ dolazi i onima koji su rastreseni, prezasićeni brigama i umorni od vlastite nesposobnosti da napokon postanu plodno tlo. Dolazi i ondje gdje se nada jedva probija do zraka i svjetla.

Svakoga dana kroz nas prođe bezbroj poruka, vijesti, reklama, upozorenja i tuđih mišljenja. Većina iščezne prije nego što se u nama pretvori u misao, šutnju ili pitanje. Mnogo toga dotakne samo površinu. Ne zato što nema vrijednosti, nego zato što u nama više nema dovoljno tišine u kojoj bi moglo pustiti korijen. Ono što nema dubinu može izgledati živo, ali ne može izdržati sunce. Jer žega nas uvijek dočeka: bolest, gubitak, razočaranje, obična svakodnevna težina. Tada se vidi što je u nama bilo samo dojam, a što je postalo život.

Trnje je možda još opasnije jer ne izgleda kao neprijatelj. Brige su često opravdane, poslovi stvarni, novac potreban, planovi nužni. Život se ne zaustavi zato što je čovjek čuo evanđelje. I dalje treba živjeti, raditi i nositi svoje male strahove. Ali tada postaje presudno znati što će u srcu govoriti najduže. Sve to može toliko narasti oko nas da mi, premda vrlo zaposleni, korisni i možda čak cijenjeni, iznutra ostanemo bez zraka za ono bitno. Bez prostora u kojem Bog može govoriti bez natjecanja s tisuću drugih glasova.

Dovoljno je malo dobre zemlje

Ipak, prispodoba ne završava neuspjehom, nego plodom: tridesetostrukim, šezdesetostrukim, stostrukim. To nije matematika prinosa. To je tiha slika nade da zemlja, čak i kad je dugo šutjela, još može odgovoriti životom. U društvu onih koji ulažu samo ondje gdje je povrat siguran, Isus govori o sjemenu koje može preokrenuti logiku očekivanog. Dovoljno je malo dobre zemlje i već počinje rast koji nitko nije mogao isplanirati.

Dobra zemlja nije savršen, sterilan vrt bez kamenja i korova. To je zemlja koja se još uvijek može otvoriti sjemenu, dopustiti da bude uznemirena, preorana i izložena novom početku. Često je to zemlja koja je prošla kroz lom, kišu, brazdu i čekanje. Srce koje je naučilo slušati obično nije ono koje nikada nije bilo ranjeno, već ono koje nije dopustilo da ga rana zauvijek zatvori. I to ne govorim kao netko tko je tu lekciju završio. Prije kao netko tko se s njom još uvijek bori.

Bog ne odustaje od sijanja. Njegovo sjeme ne odustaje od zemlje, čak ni kad se ona čini iscrpljenom. To je najutješnije i najzahtjevnije u današnjem evanđelju. Ne odustaje ni onda kada mi od sebe već jesmo. Ne odustaje od naših kamenih mjesta, naših zaraslih dijelova, naših ugaženih putova. Sijač neće odustati ni nakon naše treće, desete ili dvadesete neuspjele sezone.

Prava promjena ne događa se kada napokon postanemo savršeno polje, nego kada u sebi sačuvamo barem jedan komadić zemlje koji još može primiti riječ. Jedan zeleni znak u prašini. Mali, gotovo neprimjetan, ali dovoljno živ da čovjek ne odustane. Jedan tihi dokaz da zemlja, koliko god iscrpljena, još nije mrtva. Jedan početak života ondje gdje smo već mislili da više ništa ne može rasti.