Strah od Galilea Galileija, Leda Zeppelina i rodne ideologije

Dalibor Milas

30.06.2023

Strah od Galilea Galileija, Leda Zeppelina i rodne ideologije

Envato

Sve je veći broj onih koji osjećaju potrebu za (pre)usko definiranim religijskim identitetom kako bi se što lakše nosili s brzim transformacijama u religiji, društvu, kulturi, komunikaciji, obrazovanju i politici.

Dok se Crkva u Hrvatskoj tek sad počela suočavati s izrazito neugodnom temom seksualnog zlostavljanja maloljetnika, zloupotrebe duhovnog vodstva i moći te prešutnog podržavanja seksualnih predatora (slučaj Marka Rupnika), militantno političko krilo, koje se skriva pod skutima tzv. laičkih katoličkih pokreta i stranih donatora, svoje kulturološke protivnike vidi samo u „LGBT-aktivistima, radikalnim feministicama, postmodernistima, neomarksistima te ratnicima socijalne pravde i političke korektnosti“. Odakle taj strah?

Nije to ništa novo. Dobro se prisjetiti nekih ranijih kulturoloških ratova koje su preplašeni katolici nastojali voditi protiv modernog društva. Najpoznatiji sukob takvog tipa dogodio se 1633. kada je Crkva osudila Galilea Galileija zbog njegova nauka da se Zemlja okreće oko Sunca i da je ono središte svega. Protivljenje rock glazbi i sulude teze, prema kojima možete čuti Luciferov glas kada primjerice natraške poslušate „Stairway to heaven“ od Led Zeppelina, još su uvijek u modi u Hrvatskoj.

Broj svećenika, koji se usput rečeno nazivaju karizmaticima, koji će vam strašno zamjeriti slušanje rock-glazbe kao jedan od „modernih grijeha“, nije nažalost zanemariv, kako se često zna reći.

Fredric Jameson u svom poznatom eseju o postmodernizmu navodi da je nakon raspada velikih društveno-političkih sustava došlo do preoblikovanja političkih pitanja u kulturološke teme. Nakon što je naime propala ideja o radikalnoj transformaciji društva, na scenu je stupila politička fragmentacija po linijama identiteta te su pojedinci počeli vlastiti identitet doživljavati kao polje političke borbe, gdje je svaki njegov aspekt, počevši od roda i etničke pripadnosti pa sve do odabira hobija i glazbe, potencijalna konfliktna točka. O pravoj se politici de facto više i ne govori. Sve se svelo na što izraženije osnaživanje vlastitog kolektiva te borbu za njegove interese koji su navodno suprotni interesima drugog kolektiva. Onda i ne čudi činjenica da su se najvažnija politička pitanja danas svela na pitanje kulturoloških izbora kao što su prava homoseksualnih osoba, legalizacija marihuane i prostitucije, vjeronauk u školama i pobačaj etc.

U posljednje se vrijeme iz katoličkih usta sve češće može čuti da pomno njegovanom integritetu hrvatskog (i katoličkog) društva prijeti avet tzv. rodne ideologije koju u Hrvatskoj nastoje progurati tzv. globalisti.

Ovaj je termin osmišljen kako bi se sve ono što se ne sviđa osjetljivim katolicima moglo staviti pod jedan prepoznatljiv nazivnik. Teško se oteti dojmu da se sintagma „rodna ideologija“ ne koristi nigdje, osim u klerikalnim i strogo patrijarhalnim krugovima koji ne razlikuju osnovne pojmove „ideologije“ protiv koje se navodno bore. O svemu se može i treba raspravljati, no odbijati neke ideje u samom startu i širiti floskule o nekakvoj „ideologiji“ je ništa drugo nego obična propaganda. Princip širenja propagande je i u ovom slučaju jednostavan: iskoriste se polovične vijesti, začini ih se vlastitim fantazijama te ih se plasira u javnost putem društvenih mreža kako bi se kod neinformiranih sljedbenika stvorila panika. Panika je inače idealan alat za mobilizaciju kolektiva. Na sve to će se nadovezati širenje tzv. lažnih vijesti iz nekih tamo dalekih zemalja koje je nemoguće provjeriti i eto horde neupućenih žrtava vlastite fikcije, ali zato u lažne činjenice jako uvjerenih internet-ratnika koji su „u ime Boga i Hrvata“ spremni suprotstaviti se ovoj modernoj pošasti „rodne ideologije“. Hrvatska mora ostati „čista i neokaljana“.

Papa Franjo na globalnoj razini te nadbiskup Mate Uzinić na nacionalnoj razini nisu im više kamenčić u cipeli, nego ljudi koji se, prema njihovom stavu, igraju sa stupovima same Crkve. Zahtijeva se čak i povratak korijenima. No, stvar je u tome što korijeni za zagovornike te teze sežu samo do Tridentskog sabora (16. stoljeće). No, bilo je i Crkve i svijeta i Europe i prije šesnaestog stoljeća, na kojeg se tradicionalni kršćani pozivaju. Da bi se opravdala sadašnjost, prekopavaju se korijeni.

Misao vodilja “Ono što je bilo prije (ili prvo), jedino je ispravno” traži svoj temelj u povijesno nikad dokazanim mitovima, folkloru i legendama.

Sve je veći broj onih koji osjećaju potrebu za (pre)usko definiranim religijskim identitetom kako bi se što lakše nosili s brzim transformacijama u religiji, društvu, kulturi, komunikaciji, obrazovanju i politici. Oni se u takvim okolnostima osjećaju ugroženima te podsvjesno svoju religioznost pretvaraju od vlastitu “sigurnu luku”. To je, naravno, sve legitimno, ali sve dok, uz podršku sebi sličnih udruga iz Poljske, ne osvanu na glavnim trgovima u klečećem položaju te započnu proces redefiniranja cijelog društva i to samo onako kako njima odgovara.

Društvo jest u krizi, ali nećemo ga spasiti bježeći u mitove i tradiciju te traganjem za imaginarnim neprijateljima.

Političko-kulturni tjednik “Express” (23.06.2023)