U potrazi za kardinalom Congarom ili čitanjem protiv zaborava

Kako sam stariji, uviđam da je zaborav najjača sila na svijetu.

Pišući monografiju o Hrvatskoj starokatoličkoj crkvi i njezinom životu između dva svjetska rata, pogotovo čitajući onodobne novine, zapljusnuo me val raznih imena. Imena iz onodobne Hrvatske, Slovenije, Srbije i BiH. Svim tim imenima zajedničko je da ih je progutalo vrijeme. Trebam sada napisati članak za budući zbornik i čitam jedan sudski spis iz Austro-Ugarske i za polovicu ljudi ne mogu pronaći apsolutno ništa, kao da nisu postojali. Čini mi se da je zaborav posebno grub prema teolozima i pastoralnim radnicima.

Župnici i oni koji su u prvom redu pastoralne borbe – njih malo ljudi pamti.  Pamtimo one koji su bili sposobni, ali češće se pamte oni koji su bili neprikladni za svećeničku službu.

Kardinal Yves Congar, jedan od najzaslužnijih teologa za preživljavanje Katoličke crkve (u teološkom smislu) u dvadesetom stoljeću spada među one koji su sušta suprotnost lošim svećenicima. Bio je visoko odlikovan časnik Francuske vojske (Legija časti, Ratni križ, Medalja bjegunaca) koji se duhovno preporodio u njemačkom logoru za Drugoga svjetskoga rata, kada je uz sustavno bježanje iz zarobljeništva, bio otac i majka za mnoge logoraše, pronašavši Krista u svakom drugom zarobljeniku. Nešto se otvorilo u srcu, u duši Yvesa Congara kada je trebalo vaditi ljude iz najgorih depresija.

Ovaj genijalni dominikanac bio je plodan autor već prije Drugoga svjetskoga rata.

Za razliku od Njemačke, gdje su svi teolozi na državnoj sisi, Katolička crkva u Francuskoj je siromašna crkva, gotovo na rubu zakona.

Čudo je da unatoč relativnoj financijskoj slabosti, Francuzi su pisali kao ludi prije i iza Drugoga svjetskoga rata, pogotovo su bili plodni isusovci i dominikanci.

Pod Pijom XII., Congar je bio vrlo suspektni teolog i ponosni nositelj višestrukih crkvenih kazni. Vatikan ga je 1954. protjerao iz Francuske. U svome crkvenom egzilu, boravio u Jeruzalemu i Cambridgeu, dok je njegov dominikanski subrat Chenu završio duboko u samostanima francuskih selendri.

Što je bilo tako strašno kod francuskih dominikanaca u to doba?

Primarno želja da teologija bude suvremena i da se Tomu Akvinskog čita kroz Tomu Akvinskoga, a ne kroz tomiste. Nema ničega heretičnoga osim tvrdoglavog inzistiranja da se drži Tominog teksta. Isusovci bili više zaigrani. Srećom, pa je nuncij u Francuskoj 1944. postao kardinal Roncalli, budući papa Ivan XXIII. Koji je strastveno čitao Congara, pa kada je postao papa, sve je francuske teologe rehabilitirao. Duh Sveti ima smisla za humor.

Po Congarovim dnevnicima s Drugoga vatikanskoga koncila, jako mu se svidjela hrvatska glagoljaško-staroslavenska liturgija, ali imao je “nesreću” da je bio na Koncilu u radnim tijelima s Franom Franićem, a imao je teške sukobe s Karlo Balićem, kojega je uglavnom spominjao u svim svojim većim intervjuima kao jednoga od većih skretničara Koncila. Chenu također nije mogao vidjeti Balića. S druge strane, Franjo Šeper mu se svidio, imao je smisla za humor i bio odlično pripremljen (Šagi-Bunić je procvao na Koncilu).

Sada dolazimo do središnje točke ovoga upisa: Congar nije prevođen na hrvatski. Subrat Marie-Dominique Chenu ima isto premalo prijevoda. Isusovac i kardinal Jean Daniélou, prvak francuske konzervativne prokoncilske struje i divan mislioc,  ima tri knjige prevedene na hrvatski (vrlo je pitak prijevod knjige “Bog i mi”), a od Congara postoji samo “Istočni raskol” i jedna knjiga-razgovor. To je to. Jedan od glavnih katoličkih mislioca, i to samo jedna knjiga. Ne znam zašto je to tako. “Istinita i lažna reforma u Crkvi” (Vraie et fausse réforme dans l’Église) iz 1950. možda je presudno djelo za pokretanje Drugoga vatikanskoga koncila. Zanimljivo je da Congar smatrao Pavla VI. najvažnijim papom u dvadesetom stoljeću, iako bi čovjek očekivao da je to Ivan XXIII. koji ga je rehabilitirao i na neki način proslavio.

A Congar je maestralni čovjek u svakome pogledu. Strašan radnik, teolog nevjerojatne širine i dubine, čovjek s jednim genijalnim smislom za humor, ali prije svega kršćanin, vjernik, čovjek.

Da se dočepam nekih većih para, izdao bih i financirao prijevode sabranih djela Congara vrlo rado.

Divne su to knjige. Treba imati na umu da je Congar zadnja desetljeća života patio od vrlo teške autoimune bolesti: navedena ga je stjerala u kolica i praktično napravila nepokretnim. Kao priznati ratni junak, svoja zadnja desetljeća proveo u čuvenom Domu invalida, ali unatoč bolesti, nikada nije gubio svoj pozitivan duh.

Znam da će netko reći: Europa je u krizi, pola Afrike gori u građanskim ratovima, po Ukrajincima padaju ruski projektili, inflacija cvate, a ovaj tu nešto piše o nekakvom francuskom teologu. Klonite se takvih ljudi, bježite od njih, oni su suprotnost Congaru. Prijevodi baš jesu potrebni u kriznim vremenima.

Zadnjih dvadeset godina hrvatska teologija vidjela je dosta pristojnih prijevoda teologa dvadesetoga stoljeća. Npr. Henri de Lubac dobio je prijevod četiri knjige. Priznajem, nikako da dovršim “Katoličanstvo”, uvijek mi uleti nekakva obveza, mislim da ću krenuti ispočetka. Ali zašto nemamo Congara na hrvatskom, stvarno ne shvaćam.

Ako netko dobronamjeran čita, prevedite koju knjigu! Treba nam kršćanske erudicije i optimizma.