Ivan Krstitelj kao “divlji čovjek”: Anselm Grün o snazi obraćenja

Ivan Krstitelj odgovara arhetipu divljeg čovjeka.

Već je njegov nastup mnogima ulijevao strah. Marko ga opisuje ovako: „Ivan je nosio haljinu od devine dlake i kožni pojas oko bokova, a hranio se skakavcima i divljim medom.“ (Mk 1,6) Ostavio je za sobom svu kulturu i živi poput beduina u pustinji. Kožni pojas podsjeća na proroka Iliju, koji je bio slično odjeven. Ivan živi u pustinji, ne samo među divljim životinjama, nego i odjeven u haljinu od devine dlake. U nekim rukopisima čak stoji da mu je haljina bila od devine kože. To bi bilo protiv židovskih propisa o čistoći. No taj je Ivan istupio iz kruga onih koji se drže vanjskih zakona i koji predstavljaju kulturu zemlje. Devina koža pokazuje da je u sebe integrirao ono životinjsko: vitalnost, seksualnost, nagonsku snagu životinja. Ivan je divlji čovjek koji ima pristup svemu divljem u sebi i oko sebe. To divlje služi mu kao izvor snage da ljudima navijesti Boga i da ih pozove na obraćenje.

Njegovo propovijedanje odgovara njegovu nastupu. Grubo je, bez obzira na osjetljivost slušatelja. Farizejima, koji su u narodu uživali veliko poštovanje, obraća se oštro: „Leglo gujinje! Tko vas je poučio da možete umaći budućem gnjevu? Donosite plodove dostojne obraćenja i ne umišljajte da možete reći: Abraham nam je otac.“ (Mt 3,7–8) Ivan se ne mora nikome svidjeti. Govori ono što osjeća u sebi. Nastupa neovisno, ne čineći se ovisnim o ljudima. Svjestan je da služi Bogu. Iznutra je slobodan. Ta ga sloboda vodi do toga da napadne i kralja Heroda te mu predbaci što je uzeo Herodijadu, ženu svoga brata Filipa. Zbog toga Herod daje Ivana baciti u tamnicu. Njegova ga žena najradije želi ubiti. No „Herod se bojao Ivana, jer je znao da je on čovjek pravedan i svet; zato ga je štitio. Kad bi ga slušao, bio bi u nedoumici i nemiru, a ipak ga je rado slušao.“ (Mk 6,20) Moćni kralj boji se divljeg čovjeka. A ipak ga taj čovjek privlači. Osjeća da u njemu postoji unutarnja snaga i sloboda koja njemu samome nedostaje. I zna da je Ivan pravedan i svet. Pravedan je u sebi: uspravan, istinit, bez straha od ljudi. Ne da se slomiti. A svet znači: nedostupan, izdvojen iz kruga drugih ljudi. Nad njim se ne može vladati. Jer u njemu djeluje druga snaga, sveta snaga. Herod rado razgovara s Ivanom, a istodobno postaje „nemiran i zbunjen“. U njemu naslućuje nešto stvarno i autentično. I naslućuje da bi mu bilo dobro kad bi se otvorio tom divljem čovjeku. Ali se istodobno boji promijeniti život, sići s kraljevskog prijestolja i suočiti se s vlastitom istinom. Divlji se čovjek, međutim, ne da zastrašiti. On svakoga prisiljava da se pozabavi vlastitim srcem, da u njemu prepozna divlje i neukroćeno, ali i snagu i jasnoću.

Isus u Matejevu evanđelju govori o Ivanu, koji mu je poslao glasnike da ga pitaju je li on doista Onaj na kojega su pobožni u Izraelu čekali: „Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti? Čovjeka u mekoj odjeći? Oni koji nose meku odjeću nalaze se u kraljevskim dvorovima. Pa zašto ste izašli? Da vidite proroka? Da, kažem vam: i više od proroka. To je onaj o kojemu je pisano: Evo šaljem glasnika svoga pred tobom; on će ti pripraviti put. Zaista, kažem vam: među rođenima od žene nije se pojavio veći od Ivana Krstitelja.“ (Mt 11,7–11)

Isus ovdje daje izvrsnu karakteristiku Ivana. On ne koleba poput trske, nego stoji u sebi. Ne ravna se prema mišljenju ljudi. Nije prevrtljivac koji se okreće kako vjetar puše. Ne pridaje važnost odjeći. Ovdje Isus kao suprotnost zasigurno ima na umu Heroda, koji je veliku pažnju posvećivao tome da se pokaže u najfinijim haljinama. Herod je suprotan lik divljeg čovjeka. S jedne strane živi u golemu luksuzu i razmažen je. A s druge je strane vrlo okrutan: daje potajno ubijati svoje protivnike. I taj naizgled moćan čovjek u stvarnosti je ovisan o ženama. To se vidi u sceni u kojoj Salomi obećava polovicu kraljevstva. Saloma i njezina majka navode ga na ubojstvo Ivana, a on pritom pregazi glas vlastitoga srca. Ivan je jasan i nedvosmislen: izvana divlji i snažan, a iznutra blag i dobar. Ne ranjava ljude, nego ih uspravlja. Ivan se nikoga ne boji. Govori ono što misli.

Ivan ne mora pridavati važnost vanjštini jer je u sebi usklađen. Ne treba mu maska. On je ono što jest. A onda Isus opisuje Ivanovu zadaću: treba mu pripraviti put. To je povijesna zadaća u odnosu prema Isusu. Ali to je i psihološka zadaća koja vrijedi uvijek. Divlji čovjek u nama pripravlja put pravome sebstvu. Oslobađa nas svih uloga i maski kojima zaklanjamo svoje pravo ja. Ruši fasade koje smo izgradili kako bismo izvana izgledali dobro. Sve vanjsko on razbija kako bismo pronašli put prema unutra, prema neiskrivljenoj jezgri, prema sebi, prema „Kristu u nama“.

Iz: Anselm Grün, „Kämpfen und lieben. Wie Männer zu sich selbst finden“, Vier-Türme-Verlag, Münsterschwarzach, 2003.