Što je ostalo od ideala?

Prije osam stoljeća umro je Franjo Asiški. Ipak, malo je svetaca koji i danas tako snažno oduševljavaju svijet.

Njegovo je ime odavno nadraslo granice pobožnosti i postalo simboličko mjesto susreta svetosti, pobune, siromaštva, mira i čežnje za drukčijim svijetom. Da je tomu tako, pokazuje i ovogodišnja talijanska obljetnica, koja zaštitniku zemlje želi odati počast na način dostojan i nacionalne memorije i crkvene predaje. Talijanski parlament ponovno je 4. listopada, spomendan svetoga Franje, potvrdio kao državni blagdan, a franjevci su u Asizu prvi put javno izložili njegove zemne ostatke. Od 22. veljače do 22. ožujka relikvije su se u Asizu mogle javno častiti, a broj prijava već sada nagovješćuje rekordnu posjećenost grada koji je ionako odavno naviknut na rijeke hodočasnika.

Svetac između relikvije i digitalne sjene

Fratri uvjeravaju da ne žele hraniti senzacionalizam, nego ponuditi duhovno i teološki utemeljeno iskustvo. Ništa, kažu, u toj gesti ne bi trebalo biti makabrično ni opskurno. Riječ je o starom katoličkom uvjerenju da nije samo duša važna, nego i tijelo, da svetost ne prebiva izvan materije, nego se preko nje također očituje. I kako god netko gledao na izlaganje potamnjelih i krhkih kostiju jednoga sveca, taj prizor ipak djeluje kao neobičan, gotovo tvrdoglavi protuudar vremenu koje se sve više seli u digitalne sjenke, u deepfakeove, holograme i bestjelesne projekcije. U svijetu koji proizvodi beskrajne slike bez težine, kostur mrtvoga sveca podsjeća da čovjek nije samo prikaz, nego biće od mesa, vremena i prolaznosti. No važnije od samog izlaganja relikvija ostaje jedno drugo pitanje: što nam zapravo, osamsto godina poslije, još može reći Franjo? I još više, što je ostalo od njegova ideala?

Siromaštvo kao pobuna protiv logike moći

Mnogo toga u njegovu nastupu zvuči iznenađujuće suvremeno. Franjo je živio u vremenu duboke preobrazbe, kada se stari svijet oslonjen na zemlju, stalež i lokalni poredak počeo povlačiti pred novom logikom novca. Bio je to trenutak kada ekonomija nije više samo rasla, nego je počela oblikovati ljudske odnose, ambicije i hijerarhije. Nasuprot nasilju moćnih Franjo je stavio nenasilje. Nasuprot sve snažnijem gospodstvu novca postavio je siromaštvo. Nasuprot razlikama staleža i društvenih položaja prizvao je zajednicu koja je htjela biti jednostavna, bratska i evanđeoska. U tome leži njegova trajna snaga, ali i razlog njegove neobične privlačnosti. On nije nudio samo pobožnost. On je ponudio drukčiji raspored vrijednosti.

Pa ipak, upravo tu počinje složeniji dio priče. Franjo nije bio jedini koji je sanjao siromašniju i vjerodostojniju Crkvu. Nije bio usamljeni prorok koji se pojavio u pustinji povijesti, nego jedan među mnogima koji su osjetili da se kršćanstvo previše srodilo s moći, posjedom i institucionalnim samopouzdanjem. Da su okolnosti bile samo malo drukčije, vrlo je moguće da bi osnivač prosjačkoga reda završio ne kao svetac, nego kao heretik. Ne bi bio ni prvi ni posljednji. Sudbina brojnih pokreta siromaštva to dovoljno jasno pokazuje. Katari, valdenzi, kasnije i Jan Hus, svi su na različite načine dotaknuli istu neuralgičnu točku: može li Crkva doista slijediti Isusa ako ne pristane na siromaštvo, skromnost i odmak od logike moći?

U tom smislu Franjina kanonizacija nije samo priča o svetosti, nego i o povijesnim okolnostima koje odlučuju tko će biti slavljen, a tko proglašen opasnim. Ni sam Franjo nije uspio do kraja obraniti vlastiti ideal. Papinstvo njegova vremena jačalo je svoju strukturu i autoritet, a njegova su vlastita subraća još za njegova života počela ublažavati i prilagođavati ono što je on živio gotovo do krajnjih granica. Kao i često u povijesti religije, institucija je preživjela, ali je radikalnost postupno pripitomljena.

Što svetac ostavlja nakon što ideal oslabi

Ipak, tu ne završava priča. Jer nije nevažno što je upravo Franjo od svih tih figura ostao tako živ. Nije to samo zato što je bio blag, nježan i blizak stvorenjima, kako ga danas rado zamišlja popularna religiozna imaginacija. Nego zato što je u sebi spojio nešto što ljudi rijetko susreću u istoj osobi: jasnoću pobune i blagost duha. Bio je dovoljno radikalan da uznemiri svijet, ali ne i toliko neprijemčiv da ga svijet ne bi mogao zavoljeti. Možda je upravo zato postao gotovo univerzalan simbol. Pjesnik Pjesme stvorova s vremenom je prerastao granice svojega stoljeća i postao opomena svijetu nasilja, mjera jednostavnosti usred civilizacije obilja, pa i svojevrsni zaštitni lik ekološke savjesti. Pokraj toga sjaja izblijedjeli su i oni koji su mu bili najbliži: brat Lav, koji je dijelio njegovu nutrinu, i Klara, koja je možda dosljednije od mnogih muškaraca nosila zahtjev siromaštva, ali pod uvjetima daleko strožim i težim.

Zato pitanje iz naslova nije nimalo retoričko.

Što je ostalo od ideala?

Ako pošteno gledamo, nije ostalo mnogo u njegovu izvornom, oštrom i gotovo nepodnošljivom obliku. Ostalo je malo od siromaštva koje bi doista bilo otpor sustavu. Malo od odricanja koje ne bi odmah bilo pretvoreno u simbol. Malo od bratstva koje ne bi ostalo tek liturgijska riječ. Ali nije ostalo ni sasvim malo. Ostala je smetnja. Ostao je nemir. Ostala je figura koja se ne da do kraja asimilirati. Ostao je svetac koji i nakon osam stotina godina postavlja neugodno pitanje Crkvi, ali i svakome od nas: koliko nam je doista potrebno da bismo bili ljudi, i koliko nas toga udaljava od nas samih?

Možda se Franjina ostavština danas više ne može braniti kao program, ali još može kao kriterij. Ne kao gotov model za preslikavanje, nego kao korektiv savjesti. U vremenu koje se sve više klanja slici, brzini i samopromociji, Franjo ostaje podsjetnik da ljudska veličina ne raste iz posjeda, utjecaja ni javne vidljivosti. Ona raste iz istinitosti pred Bogom. Zato i njegova rečenica, jednostavna gotovo do okrutnosti, i dalje odzvanja s neugodnom jasnoćom: „Koliko čovjek vrijedi pred Bogom, toliko doista i vrijedi. I ništa više od toga.“

Možda od ideala nije ostalo mnogo u njegovu izvornom obliku. Ali ostalo je dovoljno da nas i dalje mjeri.