Lourdes između čuda i tihe preobrazbe

Povodom 150. obljetnice posljednjega Gospina ukazanja Bernardici Soubirous, Frances Murphy piše o vlastitom iskustvu Lourdesa i o ozračju koje hodočasnike iznova vraća Špilji.

U malom gradu Lourdesu, na jugozapadu Francuske, smjer jednosmjernoga prometa mijenja se svakoga mjeseca.

Razlog je jednostavan, premda provedba nipošto nije: nastoji se osigurati da brojne suvenirnice uz gradske ulice što ravnomjernije profitiraju od milijuna hodočasnika koji svake godine tom prometnom strujom pristižu u Lourdes. Takav sustav mora biti logistička noćna mora, a nema sumnje ni da jednako zbunjuje vozače i pješake. Ipak, nekako funkcionira.

Zbunjujući prometni režim, naravno, nije ono po čemu je Lourdes poznat. To je hodočasničko mjesto katolika iz cijeloga svijeta, jer se ondje nalazi mala špilja u kojoj se Djevica Marija osamnaest puta ukazala djevojčici Bernardici Soubirous. Špilja u kojoj su se ukazanja dogodila i danas je središnja točka za posjetitelje Lourdesa, ali oni koji dolaze prvi put vjerojatno će ostati zatečeni veličinom Domene koja je danas okružuje. Ljepota Bazilike Bezgrješnoga Začeća, podignute iznad same Špilje, čiji se oltar nalazi točno iznad mjesta na kojemu se, prema predaji, ukazanja zbiše, kao i golemost podzemne Bazilike svetoga Pija X., doista ostavljaju snažan dojam.

Ove se godine navršava 150 godina od ukazanja svetoj Bernardici, koja su se događala između 11. veljače i 16. srpnja 1858. godine. Tadašnji biskup Tarbesa, biskup Laurence, proglasio ih je autentičnima 1862. godine, nakon temeljite istrage o Bernardičinim tvrdnjama. Tek pri šesnaestom ukazanju žena koja joj se ukazivala izgovorila je riječi: „Ja sam Bezgrješno Začeće.“ Taj je naslov Mariji, Kristovoj majci, papa Pio IX. pripisao samo četiri godine ranije, pa se općenito smatra da Bernardica prije toga nije mogla znati za njega.

No i prije nego što je ukazanje otkrilo svoj identitet, špilja u Lourdesu već je privlačila prve posjetitelje. Oko osam tisuća ljudi bilo je nazočno kada je Bernardica doživjela svoje petnaesto ukazanje, potaknuti glasinama da četrnaestogodišnja djevojčica ima viđenja žene u bijelome koja s njom razgovara. Mnogi od njih zacijelo su stigli u Lourdes vođeni znatiželjom, sumnjom, pa i strahom. Iako danas znamo tko je bila ta žena, mnogi i dalje pristupaju Lourdesu sa sličnim unutarnjim stavom, čak i među onima koji se odluče ondje poći.

Mjesto koje nadilazi vlastitu legendu

Ta znatiželja, a u mnogim slučajevima i skepsa, vjerojatno proizlazi iz predodžbe koju mediji godinama rado ponavljaju: da je Lourdes mjesto na kojemu se događaju čuda, gdje bolesni ozdravljaju, a paralizirani ponovno prohodaju. U stvarnosti je tijekom 150 godina povijesti toga marijanskog svetišta službeno priznato tek 67 čuda. Ako se uzme u obzir da Lourdes godišnje posjeti oko šest milijuna ljudi, jasno je da su izgledi da se neko čudo dogodi baš određenom hodočasniku, blago rečeno, vrlo mali. Ne da se čuda ionako mogu podvrgnuti zakonima vjerojatnosti i statistike, ali ni vjerojatnost ni nevjerojatnost čuda ne bi smjele određivati ničiji interes za Lourdes ni oblikovati iskustvo toga mjesta. Staviti čuda u središte poruke Lourdesa značilo bi promašiti bit. Ne želim govoriti u ime svih hodočasnika, ali po mom iskustvu većina ljudi ne dolazi u Lourdes očekujući čudo, pa čak ni nadajući mu se.

Ondje gdje zajednica postaje iskustvo vjere

U središtu iskustva Lourdesa nije čudesno, nego molitvena, puna nade i živa zajednica. Zajednica koja se mijenja iz minute u minutu, a ipak ostaje zajednica. Mnogi dolaze u sklopu biskupijskih hodočašća, drugi na osobnijem putu, ali svatko traga za nečim drukčijim. Za neke je hodočašće u Lourdes desetljećima godišnji događaj i mnogi će među njima reći da se upravo ondje osjećaju najviše kao kod kuće. Oni koji dolaze prvi put ne znaju što očekivati, ali sudjelujući u večernjoj procesiji sa svijećama ili u tjednoj međunarodnoj misi u podzemnoj bazilici postupno pronalaze osjećaj dobrodošlice i pripadnosti.

Kapelice i crkve koje okružuju Špilju sve nose naziv svetišta, u onom značenju riječi koje označava sveto mjesto, mjesto hodočašća. No unutar granica Domene osjeća se i svetište u drugom, prisnijem smislu: kao prostor sigurnosti i utjehe. Ljudi ondje doživljavaju neku vrstu zaštićenosti i spremniji su dati nešto od sebe, svoje vrijeme, svoju snagu, svoje misli. Mladi volontiraju gurajući invalidska kolica i provode fizički zahtjevan tjedan služeći starijim i nemoćnim hodočasnicima. U bolnicama rade medicinski stručnjaci koji se odriču tjedna godišnjega odmora kako bi skrbili za one koji bez njihove pomoći ne bi mogli hodočastiti. A u misama i bogoslužjima pomirenja koja se svakodnevno slave, kao i u trenucima samotne sabranosti, ljudi pronalaze prostor da u molitvi otkriju i podijele nešto od sebe što drugdje često ne uspijevaju pronaći.

U Lourdesu se hodočasnici susreću s izazovima koji ne pripadaju svakodnevici većine ljudi. Velik broj teško bolesnih dolazi na hodočašće ne zato što očekuju čudo, nego zato da mole i stave se u Božje ruke, Boga koji se na ovome mjestu objavio po Gospi. Preko tih bolesnika stvarnost patnje i boli koju mnogi nose u svome životu postaje prisutna na svakoj misi i u svakoj procesiji. Hrabrost i poniznost s kojima oni nose svoju patnju postavljaju pitanja drugim hodočasnicima: bih li ja imao snage nositi takav teret? Bi li moja vjera bila dovoljno jaka da i u takvoj bolesti ostanem uzdan u Božje milosrđe? Kao što susret s bolesnicima poziva hodočasnike da sebi postave ta pitanja, tako njihova prisutnost u Lourdesu postaje opipljiv znak nade u spasenje po Kristu i ohrabrenje svim drugim hodočasnicima.

Ne jedno čudo, nego mnoštvo darova

U Lourdesu često nije lako do kraja uroniti u smisao samih ukazanja, jer grupna hodočašća imaju gust raspored, a oni koji pomažu drugim hodočasnicima nerijetko imaju vrlo malo slobodnoga vremena. Čak i u tišim trenucima Domena nudi mnogo više od same Špilje, pa onaj tko traži smisao Lourdesa može krenuti različitim putovima. Motiv vode, u kupkama pokraj Špilje, u vodi koja izvire iz slavina i puni se u boce koje hodočasnici nose svojim obiteljima, kao i u rijeci Gave de Pau koja protječe kroz Domenu, simbolizira iskustvo čišćenja i obnove koje bi hodočašće trebalo darovati, kao i ozdravljenja za koja se vjeruje da se po toj vodi događaju. Svetišta su mjesta molitve i bogoslužja, mjesta na kojima se izražava vjera u Boga koja ljudima omogućuje vjerovati u ukazanja. Izvan Domene, izleti u planinski gradić Gavarnie i do Katedrale drveća u Cité St Pierre pružaju priliku da se čovjek nakratko odmakne od gužve i iskusi mir koji je u samome Lourdesu katkada teško pronaći. A navečer barovi i kafići u gradu odišu gotovo festivalskim ozračjem dok se ljudi okupljaju u vedrini koju Lourdes budi i nastavljaju prijateljstva sklopljena tijekom dana. Lourdes, dakle, ne nudi jednu jedinu poruku koju treba ponijeti sa sobom, nego mnoštvo darova koje valja primiti.

Suvenirnice uz ulice koje vode prema Domeni prepune su svakojake robe, od svetoga do posve profanoga. Krunice i ikone stoje jedne uz druge s magnetima za hladnjak, upaljačima i snježnim kuglama s likom Djevice Marije. I ti potonji predmeti, koliko god djelovali banalno, ipak žele simbolizirati središnji događaj Lourdesa, Gospina ukazanja Bernardici. No nijedan od tih suvenira ne može prenijeti iskustvo hodočašća u Lourdes. Premda mnogi hodočasnici možda nikada do kraja ne shvate puni smisao ukazanja, u Lourdesu se sve, pa čak i prometni sustav, nekako na kraju posloži na svoje mjesto.

Frances Murphy