Kad brojke izazovu potres: blagoslov kuća, Vodice i kultura šutnje o novcu

Objava iznosa dobrovoljnih priloga nakon blagoslova kuća trebala bi biti rutina, a ne skandal: transparentnost nije ideologija, nego minimum povjerenja.

Vodički župnik don Franjo Glasnović zaintrigirao je javnost potezom koji bi u uređenoj sredini jedva zaslužio fusnotu. Nakon blagoslova kuća objavio je iznos prikupljenih dobrovoljnih priloga. U četrnaest dana obiđeno je 1750 obitelji, a u župnu blagajnu ušlo je 45.190 eura. Obrazloženje je bilo gotovo dosadno: „Zbog odgovornosti i transparentnosti.“ Ništa mistično, ništa poetično, samo brojka i objašnjenje. U Crkvi koja svaku bilješku o novcu tretira kao ispovjednu tajnu, javno očitovanje o financijama zvuči kao provokacija. U nekoj bi normalnijoj državi to bio dašak zdravog društva: „Hvala, bravo, idemo dalje.“

No upravo ovdje počinje i famozni hrvatski paradoks. Umjesto da se takav potez uzme kao minimum pristojnosti prema ljudima koji daju, krenule su podjele i komentari. Netko je viknuo „lopovi“, netko drugi pozdravio „konačno pošteno“. Potom je iz dijela tzv. katoličkog tabora, koji si rado umišlja monopol na „pravovjernost“, stigla neobična etiketa: zavirivanje u crkvene financije navodno je „komunistički refleks“. Ironija je prozirna. Upravo je zabrana pitanja i nervoza pred brojkama obilježje totalitarnih poredaka, ne demokratske kulture.

Riječ „komunist“ postala je zgodan prekidač: pritisneš ga i razgovor se ugasi.

Problem je što se, za razliku od razgovora, činjenice ne gase na tipku. U Hrvatskoj od 19 (nad)biskupija godišnje financijsko izvješće vjernicima i javnosti objavljuju samo dvije. Od redovničkih provincija nijedna. Desetljećima se ponašamo kao da povjerenje ne traži obrazloženje.

Upravo tu je srž. Ovo nije priča o „zavirivanju“ u tuđi džep, priča je o standardu odgovornosti. Slobodno tržište, koje se ovdje zaziva kao batina protiv „komunista“, razlikuje zadiranje u tuđu financijsku politiku od prava na nadzor nad njom. Prihodi i rashodi institucija s javnom ulogom nisu tabu, oni su test zrelosti. Prikrivanje financijskih aktivnosti nije znak slobode, to je znak slabosti. I refleks autoritarnog mentaliteta.

Crkva kod nas voli govoriti iz pozicije moralne instance. To nosi jednu tihu obvezu: istina, odgovornost i zajedništvo ne mogu ostati samo riječi. Zato je nezgodno kad se brojke tretiraju kao sramota, a pitanja kao neprijateljski čin. Novac koji vjernik donese zarađen je u stvarnom životu i darovan zajednici. Ne pada s neba. Dar počiva na povjerenju. Transparentnost je minimum kojim se povjerenje štiti.

Zato je vodički potez važan, i zato nije „komunistički“ komentirati ga. Komunizam nije pitanje koje traži jasnoću, komunizam je sustav koji jasnoću guši.

Nazivati ljude komunistima zato što pitaju gdje ide njihov dar nije obrana Crkve.

To je obrana kulture šutnje.

Dok je objava osnovne financijske slike iznimka koja izaziva „potres“, a ne rutina koju se očekuje, nije presudno tko je ideološki čist. Presudno je priznati jednostavniju stvar: transparentnost nam još uvijek izgleda kao provokacija. Sve dok je tako, problem nije u pitanjima, problem je u onima koji se boje odgovora.

Večernji list (18.1.2026)