Katolicizam u Africi raznolik je kao nigdje drugdje

Život bez religije u Africi? Za većinu ljudi to bi bilo gotovo nezamislivo. Pa ipak, i ondje se Katolička crkva suočava s golemim izazovima. Samo što su ti izazovi drukčiji od onih u Europi.

Afrika je kontinent u snažnom usponu kada je riječ i o broju stanovnika i o broju kršćana, osobito katolika. Prema najnovijem izdanju Statističkog godišnjaka Crkve, broj katolika nigdje u svijetu nije rastao tako snažno kao upravo ondje. Za 2024. godinu procjenjuje se da ih je 288 milijuna, što je sedam milijuna više nego godinu prije. Afrika danas okuplja više od petine svih katolika u svijetu, točnije 20,3 posto, pa je time prvi put pretekla Europu, koja ih ima 20,1 posto. Na golemom prostoru između Dakara, Kaira i Cape Towna danas živi više od 1,5 milijardi ljudi.

No kontinent sa svojih 54 međunarodno priznate države, među kojima je najmlađa Južni Sudan, teško bi mogao biti raznolikiji. Na sjeveru su katolici, kao i kršćani drugih konfesija, uglavnom malobrojna manjina. Od Maroka do Egipta islam je prevladavajuća religija, a arapski je, u različitim regionalnim inačicama, glavni jezik javnog i kulturnog života.

Nekada je bilo drukčije. Crkva u Sjevernoj Africi svoje korijene može pratiti sve do antike, no od 8. stoljeća to se počinje mijenjati širenjem islama. I stoljećima poslije muslimanski su vladari, poput Usmana dan Fodija u području Sahela, dodatno pridonosili njegovu širenju.

Kolonijalne sile nametale su i običaje i crkvene obrasce

Južno od Sahare prvi pokušaji kršćanske evangelizacije započeli su još u 15. i 16. stoljeću, a novi su valovi uslijedili u 19. stoljeću. Taj je proces, međutim, bio zasjenjen često nasilnim djelovanjem misionara i zapadnih kolonijalnih sila.

Kolonijalni gospodari nisu nametali samo svoje jezike, nego nerijetko i vlastite crkvene tradicije i konfesionalne obrasce: anglikanske, kao u Južnoafričkoj Republici i Zimbabveu, ili rimokatoličke, kao u nekadašnjim francuskim, belgijskim i portugalskim kolonijama.

To i danas ponekad proizvodi neobične posljedice. U Senegalu, na krajnjem zapadu Afrike, od oko 19 milijuna stanovnika više od 97 posto izjašnjava se muslimanima. Ipak, Duhovi, Velika Gospa i Svi sveti ondje su državni blagdani. Taj je raspored ostao kao naslijeđe francuske kolonijalne vlasti.

Nakon završetka kolonijalnog razdoblja i vala državnih osamostaljenja početkom 1960-ih, Katolička crkva u mladim afričkim državama prošla je kroz osobit razvoj. Mnogi misijski redovi tada su morali snažnije ulagati u formaciju domaćega klera.

Zbog toga se lice Crkve u brojnim afričkim zemljama bitno promijenilo. U vrijeme Drugoga vatikanskog koncila, od 1962. do 1965., ondje su crkveni život gotovo potpuno oblikovali strani misionari. Danas je činjenica da je kardinal Jean-Paul Vesco, Francuz, nadbiskup Alžira, a kardinal Cristóbal López Romero, Španjolac, nadbiskup Rabata u Maroku, prije iznimka nego pravilo.

Crkva kao prijetnja

Odnos između Katoličke crkve i države, osobito u prvim godinama nakon stjecanja neovisnosti, nipošto nije bio bez napetosti. Na mnogim je mjestima Crkva bila doživljavana kao produžena ruka bivših kolonijalnih gospodara. Njezina razvijena infrastruktura i relativno dobra materijalna opremljenost činile su se tadašnjim, još slabim vladama, koje su tek gradile vlastiti autoritet i identitet, kao prijetnja. Zato je tijekom 1960-ih i 1970-ih dolazilo do sukoba, djelomično i do progona, ali i do raznih nagodbi s autoritarnim režimima.

Tek nakon slabljenja ideoloških posredničkih ratova 1980-ih i suočavanja s urušavanjem nacionalnih gospodarstava 1990-ih, Crkvu se sve više počelo promatrati kao važnog aktera u obrani ljudskih prava, borbi protiv siromaštva i izgradnji mira.

Bilo je mučenika ljudskih prava i vjere, primjerice u Burundiju, Kongu i Alžiru. Ali bilo je i počinitelja unutar samoga klera, kao 1994. tijekom genocida u Ruandi. Pojedini svećenici i redovnici bili su odgovorni za nepružanje pomoći, a neki i za aktivno sudjelovanje u zločinima.

I pred svećenike i pred laike danas se postavlja sve veći zahtjev: pokazati sposobnost dijaloga i posredovanja, kako u odnosu prema drugim religijama, tako i unutar samoga kršćanstva. To nije uvijek lako, primjerice u Nigeriji, zemlji s 235 milijuna stanovnika, od kojih je oko 35 milijuna katolika. Ondje i kršćani i muslimani rado tvrde da čine većinu stanovništva. Krvavi sukobi događaju se redovito. No oni u pravilu nemaju isključivo religijsku jezgru. Najčešće je riječ o političkim, gospodarskim ili društvenim napetostima.

Rastu i pentekostalne i slobodne crkve

Statistički gledano, broj katolika na afričkom kontinentu raste. No već odavno rastu i različite pentekostalne i slobodne crkve. U početku su uglavnom dolazile iz Sjedinjenih Američkih Država. No već desetljećima, osobito u anglofonom dijelu Afrike s kršćanskom tradicijom, nastaju bezbrojne nove zajednice. One vrlo intenzivno, a nerijetko i agresivno, traže nove članove, na nezadovoljstvo tradicionalnih crkava.

Te nove zajednice imaju jednu očitu snagu: obećavaju, doduše bez stvarnog temelja, ono što je na kontinentu ljudima prijeko potrebno, gospodarski prosperitet.

Katolička crkva, naprotiv, u nekim se pitanjima doima prilično udaljenom od svakodnevne stvarnosti ljudi. Tako, primjerice, vatikanski pristup poligamiji izaziva kritike. Višebračnost je na afričkom kontinentu i danas raširena, ne samo među muslimanima. Afrički su biskupi u ožujku objavili dokument o toj temi i najavili da žele bolje pastoralno pratiti osobe koje žive u poligamnim odnosima. I celibat za svećenike u nekim sredinama djeluje kao ustanova iz nekoga drugog vremena.

Alexander Brüggemann i Katrin Gänsler (KNA)