Tko će za dvadeset godina sjediti u našim crkvenim klupama?

Hrvatska ponovno bilježi rast stanovništva. Rečenica koja bi prije deset godina zvučala gotovo kao čudo danas je statistički podatak.

Sredinom 2025. u zemlji je živjelo 3,875 milijuna ljudi, gotovo devet tisuća više nego godinu prije. Ali iza te naizgled ohrabrujuće brojke skriva se demografski paradoks: stanovništvo raste zahvaljujući doseljavanju, dok se Hrvatska i dalje suočava s viškom umrlih nad rođenima.

Brojke koje mijenjaju Hrvatsku

Godine 2025. u Hrvatsku se doselilo 56.665 ljudi, a odselilo 37.485. Među doseljenima 70,3 posto bili su strani državljani. Istodobno, Hrvatska je jedna od najstarijih europskih zemalja: prosječna starost stanovništva iznosi 44,7 godina, a gotovo četvrtina stanovnika ima 65 ili više godina.

Iza tih brojki krije se promjena koju već svakodnevno susrećemo. Dok dio naših ljudi i dalje odlazi u Njemačku, Austriju ili Irsku, na gradilištima, u restoranima, hotelima i dostavnim službama sve češće rade ljudi iz Nepala, Indije i Filipina. Hrvatska je postala zemlja useljavanja, a da o tome kao društvo još nismo ozbiljno razgovarali.

Strah je razumljiv, ali nije dovoljan

Valja priznati da strah od promjena nije uvijek iracionalan. Ljudi se boje nepoznatoga jezika, drukčijih običaja, pritiska na plaće i stanarine. Boje se da će njihovi gradovi i kvartovi postati neprepoznatljivi. Te strahove ne treba ismijavati niti svakoga tko postavlja pitanja o useljavanju proglašavati netolerantnim.

Država ima pravo i dužnost uređivati migracijsku politiku, određivati uvjete dolaska i boravka te štititi prava i obveze domaćih stanovnika i doseljenika. Ali kršćanski pogled na čovjeka ne može završiti ondje gdje počinju državne granice.

Biblija je knjiga stranaca

Abraham je bio stranac. Izraelci su bili stranci u Egiptu. Ruta, prabaka kralja Davida, bila je Moapka, žena iz drugoga naroda. Sveta obitelj morala je potražiti utočište u Egiptu. Biblijska povijest prepuna je ljudi koji napuštaju svoj dom, traže sigurnost i pokušavaju započeti život među nepoznatima.

Zato Mojsijev zakon nalaže: „Stranac koji boravi s vama neka vam bude kao vaš sunarodnjak. Ljubi ga kao sebe samoga, jer ste i vi bili stranci u zemlji egipatskoj” (Lev 19,34).

U Matejevu evanđelju Isus ide još dalje. U prizoru posljednjega suda prepoznavanje stranca postaje jednim od kriterija po kojima se prosuđuje naš odnos prema Bogu: „Stranac bijah i primiste me” (Mt 25,35).

I mi smo bili stranci

Za Hrvate ta rečenica nije nikakva apstrakcija. Malo je obitelji koje nemaju nekoga u Njemačkoj, Austriji, Irskoj, Australiji ili Kanadi. Naši su djedovi i očevi bili gastarbajteri. Živjeli su u radničkim smještajima, radili teške poslove i nerijetko slušali kako ih drugi nazivaju imenima koja nisu birali. Hrvatske katoličke misije u inozemstvu mnogima su bile dom daleko od doma.

Sada smo se našli s druge strane. Ljudi koji dolaze k nama nose slične nade, strahove i brige. I oni imaju obitelji koje čekaju njihov poziv, djecu kojoj šalju novac i roditelje koje bi željeli ponovno zagrliti.

Pitanje je hoćemo li se prema njima ponašati onako kako smo željeli da se drugi ponašaju prema nama.

Stranci u našim crkvenim klupama

U međuvremenu se događa još jedna, manje primjetna promjena. Među stranim radnicima koji dolaze u Hrvatsku ima i katolika. Oni ne dolaze samo raditi. Dolaze i moliti, slaviti misu i tražiti zajednicu kojoj će pripadati.

U Zagrebu su, primjerice, u ožujku 2025. započela redovita nedjeljna misna slavlja na tagaloškom jeziku za filipinsku katoličku zajednicu. Na prvom se slavlju u crkvi svetog Vinka Paulskoga okupilo oko 150 filipinskih vjernika. Dok se u hrvatskim crkvenim krugovima često raspravlja o odlasku mladih i praznim klupama, u iste te crkve dolaze ljudi koji svoju vjeru žele živjeti daleko od domovine.

Riječ „katolički” znači opći, sveopći. Crkva nikada nije zamišljena kao religijski produžetak jednoga naroda. Na Duhove su apostoli govorili jezicima različitih naroda, a njihovi su ih slušatelji razumjeli (Dj 2). Možda je upravo sada prilika da hrvatske župe iznova otkriju što znači biti katolički, ne samo u crkvenim dokumentima nego i u susretu s čovjekom koji sjedi pokraj nas.

Tko će sjediti u našim klupama?

Tko će za dvadeset godina sjediti u našim crkvenim klupama? Možda djeca današnjih stranih radnika, rođena u Zagrebu, Splitu ili Zadru, koja će hrvatski govoriti bolje od svojih roditelja. Možda će upravo među njima biti budućih župnih suradnika, vjeroučitelja, redovnica ili svećenika. Hoće li u Crkvi prepoznati vlastiti dom, dobrim dijelom ovisi o tome kako danas prihvaćamo njihove roditelje.

Gostoljubivost nije naivnost i ne isključuje uređenu migracijsku politiku. Ali podrazumijeva nešto bez čega kršćanstvo gubi vlastitu vjerodostojnost: da se na čovjeka nikada ne gleda samo kao na radnu snagu, ekonomsku potrebu ili sigurnosnu prijetnju.

Poslanica Hebrejima podsjeća da su neki, iskazujući gostoljubivost nepoznatima, ugostili anđele, a da to nisu ni znali (Heb 13,2). Možda ćemo jednoga dana shvatiti da smo, dok smo zabrinuto prebrojavali koliko je naših ljudi otišlo, previdjeli one koji su došli i pokucali na vrata naših zajednica.

Ivan Horvat