Priče o (ne)odgovornosti: nasilje

Izgleda da je puno lakše pisati o neodgovornosti u Lijepoj našoj nego o 1. HNL.

Svi ćemo se složiti da se ima što reći o 1. HNL, što je i vidljivo iz svih onih silnih što televizijskih, što internetskih emisija o klubovima, utakmicama, igračima i svim drugim stvarima vezanim uz nogomet. Kladim se da niste znali da se o neodgovornosti ima još deset puta više govoriti i pisati. Kad je riječ o politici, teologiji, medicini, pravu i filozofiji kao i kad je riječ o nogometu, svatko ima svoje mišljenje i svi su stručnjaci i točno znaju razloge zašto dolazi do određenih fenomena kada govorimo o ovim temama. Pustimo sada i nogomet, i pravo, i filozofiju, i medicinu i pozabavimo se politikom i teologijom. Ova se, kao i prethodna, priča o neodgovornosti odnosi na jednu skupinu i jednog pojedinca. Budući da sam prošli put krenuo s grupom, sada ću krenuti od pojedinca, a onda ću se osvrnuti na neodgovorno ponašanje grupe.

Prvo ću pokušati dokučiti misteriozni slučaj teologa i svećenika Ivana Mandurića poznatijeg kao pater Ike.

Pater Ike poznat je mnogim ljudima, pogotovo katoličkoj mladeži, kao svećenik, isusovac i studentski kapelan. Pater Ike došao je u centar pažnje prije malo više od mjesec dana kad je na svom Facebook profilu objavio komentar o slučaju nasilja koje je nad svojom suprugom i malim djetetom počinio bivši rukometni reprezentativac Denis Buntić.

Tekst komentara krenuo je obećavajuće i osoba koja ga je čitala mogla se složiti s prvih nekoliko rečenica u kojima pater Ike govori o gnjusnom činu nasilja nad suprugom i djetetom koje je počinio Denis Buntić. Nažalost, umjesto da komentar završi s osudom tog čina, pater Ike odlučio je iz nekoga razloga, pametnim i bistrim ljudima nedokučivog, okrenuti priču na to da su neki muškarci, strpljivi, snažni i postojani kako ih naziva, žrtve ženskog cmizdrenja, njihovih laži i optužbi, manipulacija, prenemaganja i nezrelosti. Nakon tog komentara pater Ike postaje središnjom temom svih internetskih portala. Ulje na vatru dodao je i sam Ike tako što je izbrisao komentar ubrzo nakon što ga je objavio. Svima je jasno da je brisanje komentara bio kukavički čin svećenika, redovnika i teologa koji je pozvan na ispravljanje i na ukazivanje na društvene nepravde i druge nepoželjne pojave u društvu.

Nije ovo prvi put da je pater Ike u žiži zanimanja svekolike javnosti. Postao je on mega popularan 2015. kada je branio ulazak policije u crkvu sv. Marka na Gornjem gradu da ne uhite bivše branitelje koji su se tamo sakrili bježeći pred zakonom. Sigurno pamtite to vrijeme kada je tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko na pitanje novinarke zašto se ne provode zakoni i zašto se ne uhapse prekršitelji zakona odgovorio: “Kakav zakon? Pa to su branitelji!”.

Da se vratimo u sadašnjost. Dva tjedna je prošlo od objave i brisanja spornog Facebook komentara, u međuvremenu su se oglasili i drugi svećenici i biskupi i osudili sporni komentar, i naš pater Ike se ponovo javio komentarom u kojem se ispričava svima koje je možda uvrijedio te dodao da mu to nije bila namjera.

Pohvalno je da je shvatio da je pogriješio, ili mu je možda netko drugi ukazao na njegovu pogrešku, ali ne priznajem isprike upućene svima jer je to sjajan način da se ispričaš, ali ne onima kojima bi se trebao ispričati. Kako god bilo, pater Ike se, za razliku od nekih drugih teologa, barem na neki način ispričao i barem dijelom sprao ljagu sa sebe i svih drugih svećenika, redovnika i teologa koji su zbog njegovog nepromišljenog i neodgovornog ponašanja dospjeli na loš glas.

Ne znam bismo li trebali taj Ikeov komentar pripisati mizoginiji ili samo nepromišljenosti, ali i dalje ostaje činjenica da je velik broj ljudi stao na stranu patera Ikea i svim ga snagama branio.

Pitam se osjećaju li se ti ljudi nakon Ikeove isprike barem malo posramljeni i još važnije misle li da su bili u krivu i da se trebaju ispričati svojim suprugama, majkama, kćerima, bakama, šeficama, kolegicama i svim drugim ženama u njihovom životu koje su svake godine u sve većem broju žrtve nasilja. Kaže izreka da onaj tko vrijeđa žene, brzo zaboravlja vlastitu majku, ali ja se nadam da Ike nije zaboravio svoju zemaljsku ni nebesku majku i da je taj komentar bio samo jedan nepromišljeni komentar koji se mogao dogoditi bilo kome.

Sada možemo prijeći na grupu neodgovornih ljudi čija neodgovornost ima veze s nasiljem, i to onim najgorim oblikom nasilja, a to je rat.

Prije nekoliko dana u skupštini UN bilo je glasanje za rezoluciju kojom se poziva na  “trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje” u Pojasu Gaze, te zahtijeva od svih zaraćenih strana da se pridržavaju međunarodnog humanitarnog prava, “stalno, dostatno i nesmetano osiguravanje osnovnih životnih potreba civilnoga stanovništva”, također se poziva na “trenutačno i bezuvjetno oslobađanje svih zatočenih civila” te se osuđuju “sva djela nasilja protiv palestinskih i izraelskih civila.” Rezolucija je izglasana sa 120 glasova za, 45 suzdržanih i 14 glasova protiv, među kojima su bili SAD i Hrvatska.

Rezolucija UN-a nikoga ne obvezuje ni na što, ali govori o tome što i kako većina političara i predstavnika država članica UN-a razmišlja i što misle o stalnom sukobu na Bliskom istoku.

Većina članica je izrekla svoje mišljenje i stala iza pokušaja rješavanja sukoba mirnim putem i prestanka vojnih operacija koje svakim danom povećavaju broj stradalih civila, a među njima i, na veliku žalost, ogroman broj djece.

Odmah nakon toga glasanja počele su prozivke premijera Plenkovića i vladajućeg HDZ-a. Plenkovića i HDZ prozvale su opozicijske stranke, predsjednik Milanović, novinari, svećenici i biskupi, ali ni od Plenkovića ni od HDZ-a ni jedne riječi u njihovu obranu. Jedini koji je dao, ne baš najbolje, objašnjenje bio je bivši ministar vanjskih poslova i član HDZ-a Mate Granić koji je rekao da je Hrvatska stala uz Izrael i SAD, jer je stanje u Pojasu Gaze slično onome prije vojno redarstvene akcije Oluja u Hrvatskoj.

Ja nekako mislim da bi trebalo biti obrnuto. Budući da znamo kako je to kad ti netko dođe pred prag s oružjem i želi te istjerati iz kuće i oteti ti teritorij na kojem tvoja obitelj živi generacijama, Hrvatska bi trebala stati na stranu nevinih Palestinaca i tražiti prestanak ubijanja i raseljavanja palestinskih civila iz njihovih kuća i domova u Pojasu Gaze.

Hamasov napad na stanovnike Izraela 7. listopada ove godine jedan je od najvećih i najstrašnijih terorističkih napada u povijesti terorizma. Stotine poginulih, ubijenih, otetih i zarobljenih izraelskih civila i vojnika tužna je računica ovog terorističkog napada. Bez obzira na velike brojke ubijenih i zarobljenih izraelskih civila i vojnika, smatram da izraelski odgovor nije ni primjeren ni moralan.

Izraelska vojska pod opravdanjem nužnosti samoobrane već tjednima bombardira Pojas Gaze, a broj civilnih žrtava svakim je danom sve veći te je dostigao brojku veću od 7000.

Ne znam koliko znate, ali u samom Domovinskom ratu, koji je trajao više od 4 godine, nije stradalo toliko civila, koliko je stradalo u Pojasu Gaze u ova 3 tjedna od početka izraelske vojne akcije protiv Hamasa.

Hamas zaslužuje svaku osudu za teroristički napad od 7. listopada, ali Hamas nije uzrok problema; Hamas je posljedica problema koji nije riješen već više od 50 godina. Kada preko 2 milijuna Palestinaca držite u najvećem zatvoru na otvorenom, kada im onemogućavate pristup pitkoj vodi, kada im priječite isporuku struje i medicinskih i drugih potrepština i to činite preko 25 godina onda ne možete očekivati da će Palestinci koji žive u Pojasu Gaze biti mirni i poslušni. Politika izraelskih vlada dovela je Hamas na vlast 2006. te ga i dalje drži na vlasti nastavljajući svoju politiku apartheida nad Palestincima.

U ovakvim situacijama riječ odgovornost dobiva na enormnoj težini i postaje kamen oko vrata svih onih koji je ne shvaćaju ozbiljno. Ovakva situacija u aranžmanu grupe neodgovornih političara dovela je do smrti tisuće civila i netko će za sve te stradale nevine ljude morati i odgovarati.