Zavladao je rat

Nakon Hamasova napada na Izrael, došlo je do nevjerojatne eskalacije nasilja u Izraelu i Palestini. Upravo se sada uravnoteženi i odmjereni glasovi hladnih glava ne smiju ušutkavati.

“Znam da moje riječi ništa ne mijenjaju i da malo znače, ali ne mogu ti opisati koliko mi je žao zbog onoga što moj narod čini tvom narodu.” Ovo su riječi jednog mladog muslimana iz Gaze svojoj prijateljici u Izraelu. Ovo sam pročitao na internetu ovdje u arapskom dijelu istočnog Jeruzalema dok aplikacija za ratnu opasnost neprestano vibrira i pokazuje mjesta koja su ugrožena raketama iz Gaze. Ovih nekoliko bespomoćnih redaka me doista dirnulo. I znam da ovaj mladić nije jedini Palestinac koji tako misli i osjeća.

Naravno da se naježim kada na krovovima i balkonima u svom susjedstvu začujem aplauz detonacijama u Izraelu. Ipak sam uvjeren da ona famozna jednadžba “Palestinci = Hamas = teroristi” nije i ne može biti točna, unatoč tome što su simpatizeri ove beskrupulozne i kriminalne bande ubojica glasniji od onih koji prema ubojicama osjećaju slično gađenje kao i ja.

Mladić iz Gaze pristao je da njegova izraelska prijateljica na društvenim mrežama objavi njegov dirljivi odgovor. Ali zanimljivo je primijetiti da nas i ovdje strah sprječava da napravimo ono što bismo zapravo bez ikakva oklijevanja trebali učiniti. Poput nekakvog strašnog virusa, Hamas je inficirao palestinski narod, ali opet nisu svi zaraženi. Strahovita šutnja većine u totalitarnim sustavima uvijek se iznova ponavlja. Oduvijek je bilo teško živjeti u ovoj “(ne)svetoj zemlji”, osim ako se ne povučete u ugodne kutke hodočasničkih mjesta te zatvorenih očiju pokušate ignorirati surovu stvarnost. Meni to nikad nije pošlo za rukom, ali moram priznati da nisam nikad ni pokušavao. Od subote i onog masakra na židovski praznik Simchat Torah, koji je inače festival kojeg karakteriziraju veselje, ples i opuštenost, to više nije moguće. Ono što se dogodilo u subotu svojim užasom premašuje sve ono što je ova zemlja doživjela, a doživjela je već mnogo toga.

Nikad neću shvatiti čovjeka koji je spreman stati pred dijete i upucati ga.

Nikakva osobna rana, trauma ili nepravda ne može opravdati brutalni osjećaj osvete koji je u stanju na najokrutniji mogući način usmrtiti mlade ljude koji se vesele na partyju. I ovo ubijanje nikako da prestane.

Bombe padaju i na Gazu te uništavaju Hamasova teroristička gnijezda, ali pritom ginu i djeca i žene i muškarci koji nemaju nikakve veze s tim banditima. To je jednostavno tako u ratu i on nam je nažalost opet pred očima.

Odbio sam ponudu da odletim za Njemačku.  Volim živjeti ovdje kada je sve dobro i ne mogu samo tako otići kada zagusti. To ne mogu ni starosjedioci. Svjestan sam da moram izdržati iskustvo vlastite bespomoćnosti.

Darivanje krvi nakon više sati čekanja u redu pruža mi onaj mali osjećaj da moj boravak ovdje nije besmislen.

Bit će puno toga za analizirati kako je uopće došlo do ove situacije koja će se vjerojatno samo pogoršavati. Bit će nam još jasnije kako je nepravda okupacije raspirila mržnju i agresiju potlačenih. Ali ovdje sada prevladava neopisiva tuga. Tugujem s obiteljima Izraelaca koji su na najstrašniji mogući način ostali bez svojih voljenih. Također tugujem i s nevinim obiteljima u Gazi.

Šalom za Izrael, selam za Palestinu! Unatoč svemu i upravo zbog toga.

Stephan Wahl je svećenik, duhovnik i pisac. Od 2018. živi u Jeruzalemu.