Teologija izbliza: Greta Grakalić Rački

U rubrici „Teologija izbliza“ petkom razgovaramo s teolozima i teologinjama o vjeri, mišljenju, kulturi i onome što ih ne pušta na miru. Ista pitanja otvaraju prostor različitim glasovima, iskustvima i pogledima na teologiju danas.

Rubrikom Teologija izbliza na portalu Točka zarez želimo otvoriti prostor za kratke razgovore s teolozima i teologinjama iz različitih crkvenih, akademskih i društvenih konteksta. Zanimaju nas pitanja koja ih profesionalno zaokupljaju, knjige kojima se vraćaju, biblijski tekstovi koji ih prate, ali i glazba, filmovi, strahovi, nade i mjesta koja su im važna.

Cilj ove rubrike nije ponuditi akademski intervju u užem smislu, nego približiti osobe koje se bave teologijom: njihov rad, duhovnost, intelektualne putove i pogled na svijet.

Današnja sugovornica u rubrici je Greta Grakalić Rački.

Greta Grakalić Rački, magistra teologije i kulturnih studija, dugogodišnja je aktivistkinja te radnica u kulturi i civilnom sektoru. Kroz svoj rad kritički promišlja odnos religije i suvremenih društvenih previranja, s posebnim naglaskom na LGBTQIA+ prava i rodnu ravnopravnost. Tijekom proteklog desetljeća surađivala je s raznim organizacijama civilnog društva, uključujući udrugu SOS Rijeka Centar za nenasilje i ljudska prava, gdje je trenutno zaposlena. Kao stručna suradnica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci te Centru za ženske studije, sudjelovala je u kreiranju i provedbi kulturnih i edukativnih programa, poput Kino učionice, programa usmjerenog na feminističko i rodnoteorijsko čitanje filma i vizualnih umjetnosti, realiziranog u suradnji s Artkinom Croatia. Prije tri godine pokrenula je Blog Neposlušne teologinje, platformu posvećenu (de)konstrukciji teologije iz feminističke i queer perspektive. Kroz godine, povremeno surađuje s medijima, pišući za publikacije poput Zareza, VoxFeminae i Libele.

Koje je Vaše najdraže mjesto?

Definitivno krevet. Nisam jutarnji tip. Volim dugo spavati, a kada mi obaveze dopuštaju, ostajem u krevetu cijelo jutro i uživam u osjećaju čiste posteljine, mirisima koji se na njoj zadržavaju i pogledu na Kvarner ravno iz moje spavaće sobe.

Krevet je vjerojatno mjesto na kojem se osjećam najviše svoja. Kad nešto želim dubinski doživjeti – tugu, oduševljenje ili povezanost – često završim u krevetu. Ondje plačem. Ondje čitam. Odmaram. Kontroverzno, ali ponekad i jedem. Jednom sam tako u krevet donijela fenomenalnu paštu s tartufima. Počela sam je jesti vani, ali nakon dva zalogaja zamolila sam konobaricu da mi je spakira za van. Naprosto mi se činilo da zaslužuje više intime od osrednjeg restoranskog okruženja.

Krevet je i prostor istraživanja seksualnosti, romantične i seksualne povezanosti sa sobom i drugima. Moja najdraža teologinja, Marcella Althaus-Reid, pisala je da je svaka teologija seksualna, ali i da se teologiju uporno pokušava odvojiti od tijela. A kako ćemo teologizirati o tijelu i ljubavi ako romantične i seksualne odnose stalno guramo u gabarite čistog, pristojnog, monogamnog bračnog odnosa između isključivo muškarca i žene – odnosa u kojem je seks uglavnom ostavljen po strani, osim ako, naravno, neće rezultirati potomstvom? To je strašno sumnjivo: teologija koja se pravi bestjelesnom, a istodobno opsesivno propisuje koga smijemo željeti i na koji način te pod kojim uvjetima smijemo biti voljene. Veliko povećalo stavljeno je nad sirote krevete, a upravo bi oni trebali biti prostori oslobođenja i užitka.

Uglavnom, nakon svega što sam sada izverglala, mogu zaključiti da je krevet možda jedan od najpodcjenjenijih sakralnih prostora.

Čime se trenutno bavite u svom teološkom, istraživačkom ili stručnom radu?

Trenutno najviše radim na čudnovatom sjecištu feminističke i queer teologije, kritike religije, kulturnih studija i edukacije. Istodobno, velik dio moje emocionalne energije odlazi na udomiteljstvo, što sam prepoznala kao jedan od najvećih izazova, ali i poziva u svom sadašnjem životu.

Što se mog teološkog rada tiče, kroz “Blog neposlušne teologinje” pokušavam otvoriti prostor za ‘kontroverzne’ teme. Pišem o religiji, rodu, seksualnosti, feminizmu, nasilju, tijelu, oslobođenju i društvenoj pravdi. Posebno me zanimaju iskustva vjernica koje preživljavaju nasilje, religijska trauma, dekonstrukcija toksičnih teologija, ženska povijest religije, queer duhovnost i načini na koje se teologija tijela može misliti izvan patrijarhalnih okvira.

Moja najdraža suradnja na tom tragu svakako je ona s prijateljicom, feminističkom teologinjom Lanom Bobić. Već godinama između nas kruži poprilično duga lista zajedničkih ideja, projekata i neispunjenih želja, pa se nadam da ćemo u narednom razdoblju pronaći više vremena za zajednički rad.

Krajem 2024. pokrenula sam i projekt Muzej duhovnosti. Nastao je iz pitanja koje me dugo pratilo, a koje se u jednom trenutku napokon jasno oblikovalo u mojoj glavi: može li se duhovnost arhivirati? I ako može, što zapravo arhiviramo – odnos prema tradiciji, posvećene predmete ili tragove koje duhovna iskustva ostavljaju u tijelu, riječima i osjećajima?

Moj Muzej duhovnosti ne izlaže predmete, nego iskustva. Zanima me kako ljudi različitih identiteta, religijskih pozadina i životnih iskustava doživljavaju duhovnost kroz osjetila – sluh, miris, dodir, okus i pogled. Može li miris kruha, zvuk tišine, dodir mora ili nečiji glas nositi jednako ozbiljno duhovno iskustvo kao liturgija?

Kako bih odgovorila na ta pitanja, krenula sam provoditi istraživanje u koje sam dosad uključila osobe različitih vjerskih i svjetonazorskih pozadina – od kršćan⁞ki i musliman⁞ki do ateist⁞kinja i ljudi koji sebe smatraju duhovnima, ali ne religioznima. Među njima su i žene koje su napustile fundamentalne zajednice te queer osobe.

Jedan od najzanimljivijih nalaza bio mi je da sve te vrlo različite osobe najčešće povezuju sluh s duhovnim iskustvom. Upravo zato tijekom ove godine razvijam arhiv zvukova, i to u suradnji sa sjajnom mladom umjetnicom Petrom Patafta. Petra u svom umjetničkom radu istražuje zvuk kao živo biće koje komunicira i preobražava, kao medij koji može postati posrednik između unutarnjih i vanjskih svjetova te mijenjati našu percepciju prostora, prisutnosti i odnosa.

Koje Vas teološko pitanje trenutačno najviše zaokuplja?

Vjerojatno najstarije pitanje teologije oslobođenja koje glasi: na čijoj je strani Bog⁞inja – i na čijoj je strani teologija? Ako ne služi emancipaciji, dostojanstvu i mogućnosti da ljudi, naročito oni marginalizirani i odbačeni, žive slobodnije, onda me ne zanima ni kao akademska ni kao duhovna disciplina.

Danas to pitanje ne postavljamo na isti način i u jednakom kontekstu kao prije pedeset godina. Zanima me kako teologija odgovara na genocid, rastuće siromaštvo, nasilje nad ženama, kontrolu seksualnosti, homobitransfobiju i društva u kojima bogati postaju sve bogatiji, dok se siromaštvo predstavlja kao osobni neuspjeh koji ćemo riješiti jeftinom new age manifestacijom, a ne politički problem.

Može li teologija ozbiljno govoriti o Bog⁞inji dok ljudi umiru na granicama, dok se vode ratovi, dok se tijela žena i trans osoba pretvaraju u političko bojište ili dok religija aktivno sudjeluje u opravdavanju nejednakosti? Što teologija radi pred nasiljem? Koga štiti? Kome vjeruje? Čiju patnju proglašava svetom, čiju ignorira?

I da, ponekad se pitam hoću li, postavljajući ta pitanja, prije završiti kao antiteologinja nego kao teologinja. Iskreno, možda mi to uopće ne bi bila najgora sudbina.

Što je, po Vašem mišljenju, najhitnije teološko pitanje našeg vremena?

Najhitnije pitanje je pitanje moći: tko ima pravo govoriti u ime Bog⁞inje i zašto to čini? Teologija danas ne može zaobilaziti ratove, genocid, siromaštvo, antirodne pokrete ni zloupotrebu religije u službi autoritarnih politika. Ne zanima me kako vratiti ljude u crkve, nego kako crkve i teologija mogu prestati proizvoditi štetu.

Koja Vas biblijska rečenica, scena ili knjiga posebno prati?

Prati me Knjiga o Ruti, osobito odnos Rute i Noemi, od kojeg mi titra cijelo tijelo. Mala knjiga, ali teološki vrlo neposlušna i nježna. Dvije udovice, svekrva i snaha, koje bi u patrijarhalnom poretku trebale biti vraćene pod mušku zaštitu, umjesto toga biraju jedna drugu. Ruta ostaje uz Noemi zato što želi – i nikakav običajni ni pisani zakon ne može je u tome spriječiti.

Njihova priča otvara prostor za drukčije čitanje Biblije: žena ženi može biti dom, savez, pustolovina i obitelj. I ne, ne mislim da sve treba čitati romantično ili seksualno da bi bilo subverzivno – premda je očito da Ruta i Noemi nisu bile samo cimerice. Već sama ideja da pripadanje ne mora prolaziti kroz muškarca, brak ili biološku obitelj dovoljno je radikalna.

Posebno me prati Rutina izjava ljubavi Noemi i uvjerenje da će zajedno provesti život:

„Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja, i gdje ti legneš, leći ću i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja; gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe.”

Tradicija je taj tekst često koristila kao lijep citat za vjenčanja. Meni je u njemu nešto opasnije i puno ljepše: ženski savez koji probija granice, očekivanja i ograničenja. Radikalna nježnost. Ljubav. Odluka da nijedna ne ide sama.

Koja Vam je molitva posebno pri srcu?

U nasljeđe mi je ostao mali međimurski molitvenik iz Štrigove, odakle je moja baka. Mala, smeđa, pohabana kožna knjižica koja me godinama istovremeno živcirala i inspirirala. Stajala je na polici i bez pardona nosila nasljeđe koje nisam tražila: prenaglašene, intenzivne emocije, pobožne pjesmuljke, beskrajne molitve krunice i – zapisanu između redaka – neku vrstu pučke duhovnosti koja ne skriva bol.

Marijin plač iz tog molitvenika danas bi mnogima možda bio pretjeran, ako ne i neukusan – previše je tu suza, čežnje i patnje. Današnja kultura voli emocionalno urednu duhovnost: malo boli, ali ne previše; malo tuge, ali da se brzo proradi i poentira. Ali Marija u ovoj molitvi baš nariče, dok se gotovo cijela dezintegrira pod teretom boli. U toj pobožnosti “gorko cvili”, srce joj puca, tijelo klone od tuge. Bol je gotovo nepodnošljiva, ali baš zato – kako sam kroz svoje sazrijevanje, na vlastito iznenađenje, otkrila – iscjeljujuća.

Tako sam nekako i ja doznala da volim neuredne emocije i potpuno propadanje u stanja očaja. Sada, kad prolazim kroz teške životne trenutke, ne želim preskakati fazu žalovanja i brzo se okružiti prijateljicama da zajedno racionaliziramo problem. Ne. Navlačim guste zavjese, proglašavam dan žalosti i cijeli dan plačem sklupčana u krevetu, gutajući suze i puštajući mačke da predu na mojim bolnim prsima.

Nema tu lažnog dostojanstva.

S kojom biste osobom iz sadašnjosti ili povijesti rado razgovarali? O čemu?

Ne mogu izabrati samo jednu. Najradije bih organizirala mali srednjovjekovni ženski kružok: Egeriju, Hildegardu iz Bingena i Hroswithu iz Gandersheima za istim stolom. Negdje uz more, uz zdjele ramena iz kojih se diže para, razgovarale bismo o svemiru, smislu postojanja, nepravdi, putovanjima, tijelu, Bog⁞inji i svim onim pitanjima zbog kojih se noću ne spava. Mislim da bi to bio susret pun smijeha, neslaganja i briljantnih ideja – onaj tip razgovora nakon kojeg se svijet više ne čini istim.

S Egerijom bih razgovarala o putovanju kao intelektualnoj i duhovnoj praksi. Zanima me što znači kretati se svijetom u vremenu kad žene nisu trebale biti ni autorice ni putnice, a ipak ostaviti trag vlastitog gledanja. S Hildegardom bih razgovarala o osjetilima, zelenilu, vizijama i hrabrosti da govori onda kada bi bilo sigurnije šutjeti. I, naravno, pitala bih je jesu li ona i Richardis bile samo bliske prijateljice i zašto ju je njezin odlazak toliko slomio. S Hroswithom bih razgovarala o pisanju kao neposluhu. Kako ostati duhovita i stvarati u sustavu koji od žena uglavnom očekuje ozbiljnost i poslušnost?

Zapravo, sa svima njima razgovarala bih o istome: kako žene kroz povijest uspijevaju misliti, pisati, putovati, svjedočiti i željeti unatoč kulturi i institucijama koje ih stalno pokušavaju ušutkati.

Kojeg ateista, agnostika ili kritičara religije posebno cijenite? Zašto?

U aktivističkim krugovima u kojima se krećem ima mnogo strastvenih kritičarki religije. Neke dolaze iz iskustva religijske traume, osobito queer osobe i žene koje su morale napustiti religijske zajednice da bi sačuvale sebe. Druge polaze od uvjerenja da je religija a priori nespojiva s bilo kakvim oslobođenjem – i realno nisu u krivu. Njihova kritika nije hir, nego hrabrost, način preživljavanja i oblik otpora; spremnost da se ne poklone tradiciji samo zato što je sigurna. Teologija koja ih ne sluša nema moralni kredibilitet.

Ateistkinje i kritičarke religije moje su svakodnevne suborkinje, čak i kada se oko nekih pitanja razilazimo. Ako živimo u društvima koja i dalje reguliraju ženska tijela, seksualnost i živote kroz religijske ili kvazireligijske obrasce moći, onda si ne možemo priuštiti luksuz međusobnog prijezira.

Ali kako nemamo puno mjesta, danas ću spomenuti koliko cijenim Elizabeth Cady Stanton, osobito zbog njezinog djela “Ženska Biblija”. I danas je svojataju i vjernice i ateistkinje, svaka iz svojih feminističkih polazišta – kao vjernicu, kao kritičarku religije, sufražetkinju koja je kritizirala tradiciju.

Stanton nije samo kritizirala religiju izvana, nego je ušla u tekst, prijevod i autoritet Biblije te postavila neugodno pitanje: tko ima koristi od toga da se Pismo čita protiv žena? Hrabro je osporila samu teološku proizvodnju ženske podređenosti, nudeći alternativna čitanja i kritički pogled na tekst. Njezina su pitanja, nažalost, i danas aktualna, osobito u vremenu jačanja neokonzervativnih pokreta. I to ne samo za teologinje, nego za sve žene koje pokušavaju razumjeti kako nastaju sustavi koji od njih traže poslušnost, žrtvu i šutnju.

Tko je Vaš teološki uzor ili važan intelektualni suputnik?

Marcella Althaus-Reid jedna mi je od najvažnijih intelektualnih suputnica jer je teologiju izvukla iz ormara i vratila je tijelu, seksualnosti, siromaštvu, nepristojnosti i političkoj stvarnosti marginaliziranih. Pokazala je da teologija nikada nije neutralna te da pitanja želje, klase, roda i moći nisu nešto što se događa na njezinim rubovima, nego u njezinu središtu.

Nepristojna teologija Marcelle Althaus-Reid knjiga je kojoj se vraćam kad god osjetim da je teologija postala previše uštogljena i samozadovoljna – što je, iskreno, gotovo cijelo vrijeme. Althaus-Reid u njoj razodijeva teologiju: skida s nje slojeve lažne neutralnosti, heteronormativne pristojnosti i klasne udobnosti te pokazuje da se o Bog⁞inji ne može govoriti pošteno ako se šuti o tijelu, želji, seksu, siromaštvu i moći.

Koju neteološku knjigu trenutno čitate?

Sljedeća na popisu mi je Lea Ypi i njezina knjiga Slobodna, i to zahvaljujući našem riječkom FLINTA čitateljskom klubu, a posebno našoj prekrasnoj kuratorici Ani Labudović, koja ima ozbiljan talent za biranje odličnih knjiga. Lea Ypi je politička teoretičarka i profesorica. Slobodna je duhovita, inteligentna i nevjerojatno pitka knjiga o odrastanju u Albaniji prije i nakon pada komunizma. Kroz osobnu priču otvara velika pitanja slobode, ideologije, obitelji i političkih lomova, bez dociranja i prenemaganja.

Koji Vam je crkveni prostor ili sakralna građevina posebno važna?

Možda Studenac iza Hotela Kontinental u Rijeci, jer je ondje nekoć bila Evangelička crkva u koju sam voljela odlaziti. Nažalost, male vjerske zajednice često pokleknu pod teretom kapitalizma, cijena najma i zahtjeva održavanja prostora. Zato mi taj prostor nije važan zbog zidova ili arhitektonskog stila, koji i nije nešto, nego zbog onoga što se u njemu događalo. I dalje volim proći tamo, uvijek se sjetim trenutaka kada sam se osjećala slobodno i prihvaćeno.

Ali iskreno, nemam pretjeran sentiment prema sakralnim građevinama. Cijenim njihovu arhitekturu, povijest i simboliku, no rijetko osjetim povezanost samo zato što je nešto proglašeno svetim. Ako se želim osjećati povezano s drugima, sobom ili nečim većim od sebe, radije idem u prirodu. Priroda je moja crkva. More, šuma, hladnoća vode, miris borova, zvuk vjetra ili trenutak pod zvjezdanim nebom mjesta su duhovnog iskustva prije nego kakav oltar.

Čega se bojite, čemu se radujete i koju biste misao ostavili čitateljima?

Bojim se normalizacije nasilja, cinizma i društva u kojem se iscrpljenost naših tijela, duha i planeta ne shvaća ozbiljno. Bojim se religije koja se pravi produhovljena dok proizvodi krivnju, šutnju i poslušnost. Radujem se svakoj pukotini u tom toksičnom sustavu: djevojci koja prvi put kaže „ne“, ženi koja prioritizira užitak, queer osobi koja pronađe zajednicu, djetetu koje odrasta sigurnije nego što smo mi odrastale i teologiji koja se ne boji izgubiti ugled kako bi sačuvala istinu.

Čitateljima, a posebno čitateljicama, ostavila bih jednu misao: ne dugujemo poslušnost tradicijama koje nas ponižavaju!