Teologija izbliza: Zoran Grozdanov

U rubrici „Teologija izbliza“ petkom razgovaramo s teolozima i teologinjama o vjeri, mišljenju, kulturi i onome što ih ne pušta na miru. Ista pitanja otvaraju prostor različitim glasovima, iskustvima i pogledima na teologiju danas.

Rubrikom Teologija izbliza na portalu Točka zarez želimo otvoriti prostor za kratke razgovore s teolozima i teologinjama iz različitih crkvenih, akademskih i društvenih konteksta. Zanimaju nas pitanja koja ih profesionalno zaokupljaju, knjige kojima se vraćaju, biblijski tekstovi koji ih prate, ali i glazba, filmovi, strahovi, nade i mjesta koja su im važna.

Cilj ove rubrike nije ponuditi akademski intervju u užem smislu, nego približiti osobe koje se bave teologijom: njihov rad, duhovnost, intelektualne putove i pogled na svijet.

Današnji sugovornik u rubrici je Zoran Grozdanov.

Zoran Grozdanov, izvanredni je profesor i voditelj Centra za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je i uredio desetak knjiga, preveo još toliko, a od 2004. u Ex librisu iz Rijeke urednik je teoloških nizova, kao i Sabranih djela Viktora Ivančića i Izabranih djela Predraga Lucića. Uz akademski rad, bio je osnivač udruge CeKaDe (danas Moje mjesto pod suncem) u kojoj je inicirao i proveo nacionalnu ka,panju za oslobođenje doniranja hrane od PDV-a za humanitarne organizacije te je inicirao i provodi fundraising kampanje za Moje mjesto pod suncem koje radi s djecom koja žive ispod ruba siromaštva.

Koje je Vaše najdraže mjesto?

Imam mnogo najdražih mjesta, ovisno o tome kakva me sjećanja na njih vežu, tako da ne postoji ono jedno na koje volim odlaziti. Budući da puno hodam, u posljednje vrijeme Trsat (dio grada u Rijeci) me posebno fascinira. Ima dovoljno zelenila, vrlo je blizu centru grada gdje živim, a odiše nekakvom mirnoćom. Je li to zbog parkova koji se tamo nalaze, je li to zbog franjevačkog samostana, još nisam otkrio.

Čime se trenutno bavite u svom teološkom, istraživačkom ili stručnom radu?

Uz stalne angažmane oko pitanja nacionalizma i religije, kojima se puno bavim posljednjih nekoliko godina, a u međuvremenu su ta pitanja postala vrlo važna i međunarodno pa stalno sudjelujem u različitim zbornicima i na konferencijama diljem Europe, zadnjih godinu dana posebno me zanima kako izaći iz tog stalnog kritičkog stava spram tog začaranog kruga nacionalne i religijske pripadnosti. U posljednjih nekoliko godina dobra mlađa teološka družina s Balkana objavila je sjajne radove u inozemstvu koji se bave prokazivanjem tog spoja koji je našem balkanskom kontekstu donio puno zla, no potrebno je i biti konstruktivan. Zato se posljednjih mjeseci intenzivno bavim mišlju da napišem knjigu o kršćanstvu i ljevici jer taj potencijal gotovo je u potpunosti neistražen, posebno imajući na umu naš kontekst. Nestankom socijalizma i komunizma, sve lijeve ideje naprasno su izbačene iz korpusa teoloških promišljanja jer se, opet posebno u nas, one vezuju uz već mitološko ugnjetavanje nacionalnih identiteta, kao da su oni najvažniji. Kršćanska tradicija puna je takvih praksi i teorija i potrebno ih je malo i oživjeti u današnjem društvu u kojemu se razlika između lijevih, desnih i centrističkih pozicija, posebno po pitanjima pravednosti i jednakosti uvelike zamutila.

Koje Vas teološko pitanje trenutačno najviše zaokuplja?

Trenutačno, ali i uvijek, zaokuplja me pitanje moralne i vjerske ispravnosti i milosti. Sekularnim rječnikom govoreći, je li ispravan život preduvjet za mnoge darove koje nam život donosi. Dobar dio nas, a pod „nas“ mislim na one koji su odgojeni u vjerskim zajednicama, naučen je na primat ispravnog moralnog i vjerničkog života, kao nekakvog preduvjeta za doživljaj ili primanje (Božje) milosti. Naravno, eksplicitno se to nikada ne govori jer se smatra da je milost besplatna, ali se traži, pače i zahtijeva vrlo ispravan moralan život, a pritom je taj moral vrlo reduciran. Kako teologija, tako i iskustvo i život, naučili su me da nema tog života koji čovjek može živjeti kako bi stekao Božju naklonost i zrno milosti. Egzistencijalna je to borba i veliko egzistencijalno pitanje, za koje mislim da će me pratiti cijeli život.

Što je, po Vašem mišljenju, najhitnije teološko pitanje našeg vremena?

Vrlo kratko: kako živjeti u istome čamcu s ljudima različitih uvjerenja i stavova o životu i izvući najbolje iz sebe i iz svih njih. Jer, naime, svi smo u istom čamcu egzistencijalnih, društvenih, političkih, ekoloških i mnogih drugih problema.

Koja Vas biblijska rečenica, scena ili knjiga posebno prati?

Nema baš jedne scene, prizora, citata, ali ako baš moram odabrati jedan, onda bi to bio onaj iz Poslanice Rimljanima koja govori o vjeri kao o „nadi protiv svake nade“. Dugo me prati taj citat, kako u osobnom životu, tako i onome što promatram u društvu. Nada kao prekoračenje stvarnosti koja se nalazi ispred tebe, a ta stvarnost najčešće ne ukazuje da se ičemu možemo nadati. Snažno je to pogonsko gorivo, ta nada, jer te nuka da mijenjaš sadašnje okolnosti. No ima još jedan citat koji nije iz Biblije, ali mi je jako drag. Naime, kada je Martin Luther, veliki europski reformator Crkve govorio o slobodi čovjeka (konkretnije, kršćanina), rekao je da se sloboda pokazuje tako da smo gospodari svega i ničemu nismo podložni, a odmah u nastavku rečenice rekao je da biti slobodan znači biti sluga svima i svima podložan. U potpunoj slobodi i nevezanosti odlučiti se vezati i podložiti nečemu što smatraš važnim, nešto je što me također prati i predstavlja mi veliki izazov.

Koja Vam je molitva posebno pri srcu?

Nisam pristalica naučenih molitava koje se ponavljaju. Kada razgovaram s Bogom, vrlo osobno to činim, bez ponavljanja nekih naučenih molitvi. Najdraža mi je ona molitva koju izreknem u rijetkim trenucima iskrenosti prema samome sebi.

S kojom biste osobom iz sadašnjosti ili povijesti rado razgovarali? O čemu?

S mojom prerano preminulom majkom. Pitao bih je kako je uspijevala voditi zaista zahtjevan život s puno problema, a da kao njezino dijete nikada nisam saznao niti osjetio te probleme. Želio bih saznati kako je uspjela zaštititi okolinu od tih problema. Ima puno mudrosti i snage u takvom stavu prema životu i ljudima oko sebe.

Kojeg ateista, agnostika ili kritičara religije posebno cijenite? Zašto?

Mojega dragog prijatelja Nebojšu Zeliča kojeg ne promatram kao ateistu, iako to jest, već kao plemenito i dobro ljudsko biće, ponajviše najboljega prijatelja. Naime, on koji ima više vjere od mene koji se nazivam vjernikom, ima uvjerljive razloge zašto ne vjeruje. Razgovori s njim o tim pitanjima uvelike me izazivaju da promislim o svojoj vjeri.

Tko je Vaš teološki uzor ili važan intelektualni suputnik?

Prije i iznad svih to je nedavno preminuli Jürgen Moltmann, moja prva teološka „ljubav“ i čovjek koji me je naučio teološki misliti. Njegova knjiga Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije koju sam prvi puta pročitao kada sam imao nekakvih 19 godina i koju sam objavio u Ex librisu kao prvu knjigu mnogih teologa što smo ih objavljivali. Nisam razumio najveći dio te kompleksne knjige, no privukla me njezina strast i želja za promjenom kako teologije, ali i društva u kojemu se nalazimo. Dugo sam se hrvao s tom knjigom, naposlijetku doktorirao na njoj, a imao sam i tu sreću da sam proveo nekoliko godina u bliskom kontaktu s Moltmannom. Njegova snaga ponajprije se ogleda u velikoj britkosti njegovih misli, ali ponajviše u tome što je neprestano vjerovao i kroz cijelu svoju teologiju artikulirao način na koji kršćanska vjera može doprinijeti, ali biti i pogonsko sredstvo za više pravednosti, više jednakosti i, ponajprije, za zaštitu onih koje povijest, ali i Crkva i društvo i politika naprosto gaze. Na osobnoj razini, to je bio čovjek koji se jako brinuo za druge ljude. Sjećam se da kada sam s obitelji došao u njegov Tübingen na doktorat, prvo što me dočekalo u poštanskom sandučiću tog studentskog stana bilo je njegovo pisamce u kojem mi želi ugodan boravak i poziva cijelu obitelj na večeru. Male su to geste, ali kada vidim koliko ih često doživljavam ili pak pružam, postaju velike.

Drugi je Karl Barth, veliki, vjerojatno najveći protestantski teolog posljednjih nekoliko stotina godina. Mnogima je na prvu odbojan, posebno zato jer je napisao glomaznu četrnaesttomnu knjigu pod nazivom Crkvena dogmatika (sam naslov knjige mnogima je u startu dosadan), no kad čitate Bartha koji o zamršenim pitanjima teologije, filozofije, društva i politike piše gotovo pa propovjedničkim stilom, imate osjećaj da se nebo otvara pred vama. Barthu se utječem kad posumnjam da ovo društvo i moja vjera imaju smisla.

Koje teološko djelo trenutačno čitate ili mu se često vraćate?

Nedavno sam ponovno završio čitanje autobiografije češkoga sociologa i teologa Tomaša Halika koja je konačno izašla i u hrvatskom prijevodu (Zar je to bio život? Od podzemne crkve do labirinta slobode). Hajd’ što je imao vrlo uzbudljiv život, od profesora sociologije u Pragu pa ređenja za katoličkog svećenika u teškoj ilegali komunističke Čehoslovačke, potom izglednog kandidata za predsjednika Češke nakon Vaclava Havela, pa sve do pisca koji zaista dobro razumije život crkve u potpuno sekulariziranoj zemlji. Ta uzbudljivost života jedna je strana medalje. Druga strana je upravo ovo što sam spomenuo na početku razgovora – on zaista odlično prikazuje kako je to živjeti u istome čamcu i što se može učiniti da taj čamac bude još otporniji.

Koju neteološku knjigu trenutno čitate?

Dvije usporedno. Jedna je knjiga Enza Traversa, Melankolija ljevice, a druga je omanja knjiga razgovora Thomasa Pikettyja i Michaela Sandela, Jednakost: Što znači i zašto je važna? Želim razumjeti gdje smo mi kao teolozi i kao crkva izgubili trku s pitanjima koja su puno važnija od etničkih, vjerskih, nacionalnih pripadnosti. Treće djelo koje mi stoji na ormariću nešto je što se mučim uzeti u ruke – talijanski antropolog Claudio Battistelli u svojoj opsežnoj knjizi obrađuje antropološke temelje razloga vjerovanja. U nas nije nažalost prevođen, pa ga čitam u srpskom izdanju.

Koji Vas je film, koncert ili kazališna predstava u posljednje vrijeme dotaknula?

Nisam previše upućen u recentnu produkciju, no posljednje što sam gledao i oduševio se, film je važnoga režisera (ali i aktivista) Igora Bezinovića Fiume o morte! koji istovremeno na zabavan, ozbiljan, skečovit i kompleksan način progovara o licima i naličjima fašizama koji danas više ne vrebaju iz svakoga kuta, već iz samoga središta.

Koju glazbu rado slušate?

Pripadam onoj već starijoj generaciji koja smatra da nakon Pink Floyda, U2-a i REM-a više nema dobre glazbe. Na sreću, imam dvije prekrasne kćeri, Sašu Lenu i Unu, koje su dobrano nagazile u adolescentsku i odraslu dob pa me njihove play liste u to razuvjeravaju. Otkrile su mi Hoziera, Sufjana Stevensa i mnoge druge suvremene glazbenike koji stvaraju odličnu glazbu. No, uvijek se vraćam dobrom, starom Van Morrisonu. Kao i s najdražim mjestima koja za mene ne postoje jer svako od njih ovisi o sjećanjima koja mi pobuđuju, tako je i s Van Morrisonom. Njegovi albumi Veedon Fleece, Astral Weeks i Into the Music, kao i sjajni uratci poput Angeliou, Summertime in England i mnogi drugi, vežu me za sjećanja koja su bila formativna u mojemu odrastanju i sazrijevanju. Van Morrisonovu glazbu vidim kao i Barthovu teologiju – slušajući je, nebo se otvara i na svjetlo dana vadi ono sitno dobroga što imaš u sebi.

Koji Vam je crkveni prostor ili sakralna građevina posebno važna?

Opet, ovisi o formativnim sjećanjima. Kada preberem po registru sjećanja, na mene je najviše utjecao višekratni boravak u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori u središnjoj Bosni, tijekom 1996. i 1997. godine, zahvaljujući mojemu prijatelju Entoniju Šeperiću i njegovoj pokojnoj majci Dijani. Bilo je to ubrzo nakon kraja rata, samostan uvelike oštećen, u njemu jedan fratar i jedna časna sestra, a oko samostana na brdu spaljena zemlja. Imao sam tada niti dvadeset godina i taj boravak na mene ostavio je duboki trag – od prvoga upoznavanja s čudesnim svijetom Bosne, bosanskih franjevaca koji su me trajno obilježili, ali i slaganja knjiga koje su muslimanski vojnici porazbacali na koru crkve. Pokojni fra Franjo Križanac dao mi je zadatak da raščistim, klasificiram i posložim tu hrpu knjiga. Osjećao sam se kao da sam u romanu Ime ruže Umberta Eca. No, taj boravak u samostanu priuštio mi je i odlazak na koncert grupe U2 u Sarajevo 1997. godine, što mi je svakako najbolji koncert u životu.

Čega se bojite, čemu se radujete i koju biste misao ostavili čitateljima?

Strahova ima posvuda i lako nas pojedu. Puno je objektivnih i subjektivnih razloga za strah, posebno danas. No, vjerujem da nam je dano u zadatak da mijenjamo sadašnjost kako bi budućnost bila bolja, posebno za one kojima nisu dane privilegije koje i sam imam. Tako da trebamo uvijek ići „nadom protiv svake nade“, što god koštalo i koliko god nam se često to činilo utopijski.